Na pola puta između Europe i Sjeverne Amerike, okružen Atlantskim oceanom, smjestio se “otok leda i vatre”, čudesni Island. Riječ je o mjestu dramatičnih kontrasta: dio godine vlada vječiti dan, dio vječita noć, a drevni gejziri i vodopadi kao da vode rat elemenata s moćnim vulkanima i poljima raspukle lave. Otok veći od Velike Britanije broji tek nešto više od 364.000 duša, od čega je dvije trećine u glavnome gradu Reykjaviku. U zemlji u kojoj čistači zarađuju koliko i sveučilišni profesori, u kojoj ljudi u prosjeku žive osamdeset godina, koja nema regularne oružane snage ali se diči najstarijim parlamentom, najvećim brojem pismenih i najnižom stopom kriminala, godine 1974. dogodila se jedna od najgnjusnijih opstrukcija pravde. Zahvaljujući iznuđenom priznanju, petorica muškaraca godinama su trunuli u zatvoru, osuđeni za zločin koji nisu počinili. Ma koliko nevjerojatno zvučalo, proglašeni su krivima za dvostruko ubojstvo bez tijela žrtava, bez svjedoka, bez motiva i bez ikakvih forenzičkih tragova, a njihovoj nelijepoj sudbini kumovao je – san jedne zbunjene, preplašene djevojke!
Dana 25. siječnja 1974. godine, dok je snježna mećava divljala okolicom, poveća skupina mladih ljudi zabavljala se u “Alþýðuhúsiðu”, novootvorenoj plesnoj dvorani u lučkom gradu Hafnarfjörðuru. Među njima je bio Guðmundur Einarsson, osamnaestogodišnjak koji je nedavno bio maturirao i zaposlio se kao pomoćnik u očevoj radionici. Nešto iza ponoći, momak se oprostio s društvom te zaputio k obiteljskoj kući, udaljenoj desetak kilometara. Bio je, ispričat će kasnije njegovi prijatelji, pripit. Neki od njih pokušali su ga upozoriti da noćno pješačenje po nevremenu nije najmudrija ideja, no ovaj im je rekao da ne brinu te da bi taj put mogao svladati “i zavezanih očiju”. Prijatelji nikad više neće vidjeti Einarssona. I dan danas, vodi se kao nestala osoba.
Isprva, nitko nije posumnjao u nasilan zločin – mnogi Islanđani bez traga su nestali u snježnim mećavama, a mladi čovjek je, pod utjecajem alkohola, lako mogao podcijeniti snagu prirode i smrznuti se u ledenoj noći. Osim toga, rezonirali su susjedi i znanci, ubojstva na Islandu događaju se toliko rijetko da se tu mogućnost može prekrižiti.
Stav javnosti i policije iz korijena se promijenio 19. studenog te godine, kad je nestao još jedan islandski muškarac. Geirfinnur Einarsson, tridesetdvogodišnji građevinski radnik iz Reykjayika, dijelio je prezime s nestalim mladićem, no njih dvojica nisu bili u rodu – jednostavno, riječ je o čestome islandskom prezimenu. Nisu se, čini se, niti poznavali. Kako bilo, Geirfinnur se tog dana vratio s posla oko osamnaest sati, a nekoliko minuta nakon toga u njegovu dnevnom boravku zazvonio je telefon. Obitelj nije čula s kim je niti o čemu razgovarao, no supruga će kasnije ispričati da se, spustivši telefonsku slušalicu, doimao uzmenirenim. Nije mu, međutim, stigla postaviti nikakva pitanja, budući da je žurio na piće sa starim prijateljem.
Iz gostionice se vratio oko 22 sata, da bi uskoro primio još jedan poziv. Šutio je i mrštio se dok je nepoznat netko pričao u slušalicu, a onda je izustio tek dvije riječi: “Dolazim odmah!”. Zatim je sjeo u automobil i odvezao se u hladnu noć. Supruga ga je s nelagodom promatrala kako se udaljava od doma koji su godinama dijelili – odbio joj je reći kamo ide i s kim se nalazi. Intuicija je nije prevarila: muškarcu s kojim je planirala provesti ostatak života, ocu njene djece, izgubio se svaki trag.
Njegov automobil pronađen je dva dana kasnije, na udaljenom parkiralištu. Indikativno, ključ je još uvijek bio u bravi. Je li se Geirfinnur Einarsson na tome osamljenom mjestu sastao sa svojim ubojicom? Policija je svakako vjerovala da se dogodilo nešto slično. No, bez tijela i DNK dokaza, istraga je vrlo brzo zašla u slijepu ulicu. Nepoznatom pozivatelju, svome glavnom osumnjičeniku, istražitelji nisu uspjeli ući u trag. Do ljeta 1975. godine, obje istrage su okončane.
Dokoni ljudi su, međutim, imali vlastite teorije. Po kvartovskim birtijama kružila je priča da je Geirfinnur Einarsson bio uključen u krijumčarenje alkohola, a povezivali su ga s još nekim nezakonitim radnjama. Očajni, policajci su provjerili svaki trač, no ništa nije proturječilo njihovu ranijem zaključku da je Einarsson uzoran obiteljski čovjek, marljiv radnik i uredan platiša poreza. A onda je u istrazi iskrsnulo ime Sævar Ciesielski.
Radilo se o starome policijskom znancu, sitnom kriminalcu koji se u nekoliko navrata “odmarao na državnim jaslama” (najčešće bi “pao” zbog sitnih krađa i preprodaje marihuane). Prema lokalnim pričama, ovaj je netom prije nestanka Geirfinnura Einarssona pred većim društvom i u vidno pijanom stanju napomenuo da taj građevinski radnik “ima dugačku jezičinu” te da valja poduzeti nešto po tom pitanju. Je li ga ubio da ga ušutka, pitali su ga detektivi. Mladića su priveli na ispitivanje, no ovaj je odlučno zanijekao da poznaje Einarssona.
Mjesec dana kasnije, uhitili su ga zbog drugog zločina, prevare koju je izveo uz pomoć nevjenčane supruge Erle Bolladóttir. Istražitelji su dobrano “pritisnuli” mladu i plahu ženu, kojoj je ovo bio prvi “izlet” u kriminalne vode. Strahujući da će joj institucije oduzeti tromjesečnu kćerkicu, Erla je razvezala jezik. Potpisala je priznanje, i već kad je bila na izlasku, jedan policajac joj je, loveći u mutnom, pokazao fotografije dvojice nestalih mladića. Dobio je više nego što je očekivao – Erla je prepoznala Guðmundura, objašnjavajući kako ga je upoznala na nekoj zabavi prije pet-šest godina. Bilo je to dovoljno da je istražitelji pritisnu.
Satima su je držali u zagušljivoj prostoriji za ispitivanje, bez hrane i pića te joj postavljali pitanja o noći u kojoj je Guðmundur nestao. Erna se prisjetila te nevremenske noći, ponajprije zbog sna koji je usnula. Preciznije, noćne more. Dok ju je prepričavala, detektivi su se znakovito pogledavali, jedva obuzdavajući uzbuđenje. Erna je, naime, sanjala da je Sævar s grupicom prijatelja stajao ispred njenog prozora, došaptavajući se. Pred njima, na snijegom zametenom putu, ležalo je mrtvo tijelo. Policajci su zaključili kako je mlada žena svjedočila ubojstvu, da bi kasnije, traumatizirana, uvjerila samu sebe da je sve samo sanjala.
U želji da otkriju istinu, prekoračili su sve granice profesionalnosti. Sirotu djevojku ispitivali su bez prisutnosti odvjetnika, služeći se neuvijenom prijetnjom – ako ne prizna, nikad više neće vidjeti svoju kćer. Nakon desetak sati, kad joj je glava već bila počela klonuti, bacili su je u samicu “da razmisli o svemu”. Onako iscrpljena, prestrašena, gladna i žedna, počela je propitkivati vlastita sjećanja. Je li moguće da ono nije bio san? Da je njen dragi ubojica? Pitanja su se rojila u Erninoj glavi, izluđujući je. Kad su je ponovno doveli u sobu za ispitivanje, potpisala je da je njen san bio java.
Policija je na potom na ispitivanje dovela već uhićenog Sævara, kao i njegove prijatelje Kristjána Viðara Viðarssona, Tryggvija Rúnara Leifssona, Alberta Klahna Skaftasona i Guðjóna Skarphéðinssona – mladiće koje je Erla vidjela u svome “snu”. Svi su dolazili iz loših obiteljskih prilika, a dvojica su ranije hapšena zbog posjedovanja droge.
Tijekom ispitivanja, prekršena su sva njihova prava. Kako izgladnjivanje, deprivacija sna i prijetnje nisu urodili plodom, policajci su odlučili prijeći na metode kakvih se ni inkvizicija ne bi posramila. Sævar, koji se panično bojao vode, mučen je potapanjem glave u lavor. Njegovim navodnim sudionicima u zločinu davani su pak psihotropni nijekovi. Danima su držani u samici, bez ikakvog kontakta s ljudima i bez ikakve smislene aktivnosti, a kad su ih iz nje izvukli, bili su poluludi.
Jedan za drugim, priznavali su zločin koji nisu počinili, ubojstvo Guðmundura Einarssona. Detektivi se nisu obazirali na proturječnosti u njihovim iskazima – jedni su kao motiv za ubojstvo navodili svađu zbog alkohola; drugi tvrdili da je riječ o nesretnom slučaju; treći iznosili maštovite priče u kakve ni dijete ne bi povjerovalo – bilo im je važno jedino uspješno zaključiti slučaj. Koristeći se sličnim metodama ispitivanja, kasnije su svu petoricu uspjeli natjerati da priznaju još jedno ubojstvo, ono Geirfinnura Einarssona.
Nastavlja se…
Piše: Lucija Kapural
