Ako niste pobornik vježbanja i uopće niste sportski tip, vjerojatno vas teretane i sprave za vježbanje asociraju na mučilišta. Kada je u pitanju traka za trčanje niste daleko od njihove prvotne namjene.
Izum “vječnog stubišta”
Godine 1818. sir William Cubitt građevinski inženjer izumio je ono što nazivaju i “vječnim stubištem” kao spravu za rehabilitaciju zatvorenika. Riječ je o spravi koja se sastojala od kotača uokolo kojega su bile postavljenje drvene daske, a kada bi se kotač počeo okretati zatvorenik je bio prisiljen hodati po daskama koje su postajale stubište bez početka i kraja. Traka je bila predviđena za istovremeni boravak 24 zatvorenika, ali se ta brojka mogla povećati i na njih 40. Većina je tih sprava u zatvorima imala pregrade kako se zatvornici ne bi mogli međusobno družiti. Kakav je osjećaj penjati se po toj spravi, nismo sigurni, ali kažu da je to slično hodanju po plutajućim balvanima s tim da je ovdje ipak riječ o svojevrsnim stubama koje su fiksirane na kotaču. Zatvorenici su ljeti trčali 10 sati dnevno, a zimi 7 s tim da bi se tijekom dana radile pauze između rada na traci. U početku su ovi uređaji bili spojeni na podzemne strojeve koji su mljeli kukuruz ili su služili za pumpanje vode, a kasnije su postali isključivo sredstvo kazne. Tijekom vremena im je u Britaniji porasla popularnost, pa su do početka 40-ih godina devetnaestog stoljeća ove sprave bile prisutne u više od 50 posto tamošnjih zatvora.
Kako zatvore pretvoriti u mjesta kažnjavanja?
Možda se pitate zašto je ova sprava uopće ušla u zatvore. Naime, krajem 18. stoljeća javila se potreba za reformom zatvorskog sustava jer se u zatvorima nije radilo apsolutno ništa, a kako su zatvorenici u ovim ustanovama nalazili osnovicu potrebnu za mizernu egzistenciju, postali su poželjno mjesto za sirotinju. Ljudi su, čini se, počeli činiti kaznena djela kako bi namjerno završili u zatvoru. Zbog toga je trebalo rasteretiti zatvorski sustav.
Iskustvo zatvorenika na traci iz 19. stoljeća
Međutim visoka stopa smrtnosti na ovim spravama dovela je kasnije ovu metodu rehabilitacije pod veliki znak upitnika. U Ameriku je ova sprava stigla vrlo brzo već 1822. godine. Samo pet godina kasnije Društvo za zatvorsku disciplinu napisalo je da: “traka za trčanje ne uči kažnjenike ničemu što bi im koristilo nakon puštanja na slobodu”.
Ukoliko mislite da se odlazak na spravu mogao odbiti, u krivu ste jer biste tada završili u tamnici samo na kruhu i vodi. Među poznatim ljudima koji su iskusili ovu spravu za trčanje bio je i književnik Oscar Wilde. On je boravio u zatvoru između 1895. i 1897. godine i iz njega je izašao narušena zdravlja te je zauvijek napustio Englesku. Umro je samo tri godine kasnije u Parizu.
Pojava kućne trake za trčanje
Sprava nikada u SAD-u nije dosegnula popularnost koju je imala u Engleskoj. Ona je brzo nestala iz upotrebe u američkim zatvorima, da bi se pojavila ponovno u 60-im godinama 20. stoljeća. Trake za trčanje su se koristile i prije tog vremena u medicinskim ustanovama SAD-a, pretežno u svrhu dijagnostike dok su za kućnu upotrebu bile najčešće preskupe i nezgrapne. No, onda je američki inženjer strojarstva William Staub koji je imao tvrtku za proizvodnju dijelova za zrakoplovnu industriju odlučio napraviti njihovu kućnu verziju koja je bila znatno jeftinija. Staub je kućnu traku za trčanje lansirao na tržište pod nazivom PaceMaster 600. Kako je našao odličan tržišni odziv preumjerio je svoju tvrtku u novom smjeru. On sam je ovu spravu koristio sve do svoje smrti u poznoj životnoj dobi, u svojim kasnim 90-im godinama života. Ova je traka za trčanje i danas jedna od najprodavanijih sprava u SAD-u.
Korištenje trake za trčanje u zatvorskom sustavu ukinuto je u Britaniji Zakonom o zatvorima 1898. Unatoč tome u nekim se zatvorima koristila još i početkom 20. stoljeća. Srećom danas odluka o odlasku na ovu spravu ovisi isključivo o vašoj volji.
Piše: Sonja Kirchhoffer
