Tragičan kraj čuvenog tragičara: Je li Eshila doista ubila kornjača koja mu je s neba pala na glavu?

“U školi patnje najbolje naučiš mudrost”, “Ne zovi ni jednog čovjeka sretnim prije nego što umre”, “Bog voli pomoći onome koji teži da pomogne sam sebi”, “U ratu je istina prva žrtva”, “Vode svih rijeka ne mogu isprati ruke krvave od zločina”, “Riječi su lijek duši koja pati” neki su od bisera iz prebogate verbalne riznice koju nam je ostavio Eshil (525/524. prije Krista – 456/455. pije Krista), uz Sofokla i Euripida najveći grčki tragički pjesnik. Utemeljena na mitovima i Homerovim epovima, njegova djela postavljaju pitanja o odnosu čovjeka i bogova, države i pojedinca te sudbine i slobode. Čovjek je kod njega slobodan tek uvjetno – nad njegovim djelovanjem vječno bdije božanska volja. Dok su nebesnici u Euripida prikazani kao samovoljni tirani, oni Eshilovi mudri su i pravedni, a često služe kao agenti uspostavljanja narušene harmonije svijeta. Eshilov pjesnički izraz bogat je metaforama i pun patosa, a radnju njegovih tragedija u pravilu potiče prijestup, grijeh ili neposluh smrtnika. Za vas smo probrali nekoliko zanimljivosti iz života tvorca “Sedmorice protiv Tebe”, “Okovanog Prometeja” i “Orestije”!

1. Odrastao je je u Eleuzini, gradu u sastavu Velike Atene poznatom po Demetrinim misterijskim svečanostima. Kao mladić iz ugledne obitelji, doživio je pad atenske tiranije, da bi u zreloj dobi svjedočio procvatu demokracije. Osim što je aktivno sudjelovao u atenskome političkome životu, kao hoplit se borio u bitkama kod Maratona 490. godine prije Krista i Salamine 480. godine prije Krista. Potonju je opjevao u tragediji “Perzijanci”, gdje perzijski poraz prikazuje kao božansku kaznu za drskost kralja Kserksa.

2. Uvođenjem drugoga glumca i redukcijom korskoga udjela dao je prvenstvo dijalogu, učinio tragičku radnju dramskom u punom smislu riječi te obogatio konstrukciju zapleta. Nadahnuto se služio scenskim pomagalima, pa su mnoge njegove izvedbe zapamćene po spektakularnosti.


3. Poslije jednoga nezasluženog poraza u pjesničkom natjecanju, Eshil je rekao da sud o svojim tragedijama prepušta vremenu, uvjeren da će ono dati za pravo njemu a ne nepravednim sucima. Zapamćena je i izjava da su njegova djela tek “odresci s velike Homerove gozbe”. Po nekim teoretičarima, potonje riječi ne upućuju na skromnost već način obrade djela. Naime, dok epovi mitski siže prredstavljaju u cjelini, tragedije ga “režu” na pojedinačne dijelove, pa se Eshilova djela doista mogu promatrati kao “odresci”.

4. Njegovim stopama krenuo je sin Euforion. Bio je poprilično uspješan: na pjesničkom natjecanju 431. godine prije krista pobijedio je Sofokla i Euripida!

5. Nastojeći proširiti svoje znanje i iskustvo, često je putovao. U dva navrata je boravio na dvoru tiranina Hijerona u Sirakuzi, s kojim je postao prisan prijatelj. Hijeron je 476. godine prije Krista osnovao grad Etnu, postavivši sina Dinomena na njeno čelo, a Eshil je u čast tog događaja napisao i prikazao tragediju “Etnjanke”.

6. Na Siciliji će provesti i zadnje godine života. Ondje, u gradu Geli, skrasio se nakon sukoba s Atenjanima, po svoj prilici uzrokovanog kritičkim žalcem u tragediji “Eumenide”. Tu će i umrijeti – prema legendi, na uistinu bizaran način! Priča, naime, kaže da je oca tragedije ubio orao. Grabežljiva ptičurina nosila je kornjaču u kandžama, a slasnog se mesa odlučila domoći tako da razbije njen oklop o neki kamen. Orao, čini se, nije imao “oko sokolovsko” pa je, zamijenivši Eshilovu ćelavu glavu za kamen, na nju ispustio teret. Eshil je navodno na licu mjesta ostao mrtav, čime se ispunilo davno proročanstvo da će ga ubiti predmet koji će pasti s neba.

7. Na nadgrobnom spomeniku, koji je sam sebi sastavio (!), uopće ne spominje svoje pjesništvo ali se zato hvali junačkim podvizima iz rata. Njegov epitaf, u slobodnom prijevodu, glasi ovako: “Ovaj grob prah Eshila Atenjanina čuva/Euforiona sin i plodonosan ponos Gele/O njegovu junaštvu, Maraton neka govori/I dugokosi Perzijanci koji sve to znadu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari