Dan 28. ožujka 1975. godine crnim je slovima upisan u povijesti našega najvećeg lučkog grada. Toga kobnog petka, riječko rodilište se iz mjesta tek niknula života prometnulo u carstvo smrti: u tragediji koja se dogodila u cik zore, kao posljedica ljudske nepažnje i na ovim prostorima bolno uobičajenih mjera štednje, na stravičan način je skončalo 25 beba. Za ondašnju vlast, krivac je pronađen ekspresno, ondje gdje to neće nanijeti štetu ugledu zemlje, a potom je čitava priča pometena pod tepih. Za roditelje nesretne novorođenčadi, bio je to početak egzistencije čija će jedina konstanta biti patnja.
Rijeka 1975. godine
U Rijeci, užurbanome industrijskom gradu, život je te davne 1975. godine tekao uobičajenim tijekom. U suradnji s njemačkom tvrtkom “Deutz”, tvornica motora “Torpedo” usvojila je proizvodnju dizel motora hlađenih vodom, koji će se ubrzo početi izvoziti diljem svijeta. Radovi na uređenju “RTV centra Rijeka” napokon su dovršeni, te je ovaj dobio mogućnost izravnog uključivanja u program Jugoslavenske televizije. Na Podmurvicama je izgrađeno nogometno igralište “Robert Komen”, impresivni objekt s četiri tisuće sjedećih mjesta, a na Donjoj Vežici svečano je otvoren novi vatrogasni dom. Započeli su radovi na rekonstrukciji unutrašnjosti kina “Beograd”, današnjeg “Art-kina Croatia”. Pod uredničkom palicom novinara Miše Cvijanovića, prije zagrebačkog “Poleta”, počeo je izlaziti kultni omladinski list “Val”. Sklapanjem ugovora između INA-e i američke kompanije “Dow Chemical”, nastala je “Dina – Petrokemija”, poduzeće za proizvodnju polietilena, vinilklorida i stiren monomera. U sklopu tog projekta, “Rafinerija nafte Rijeka”, jedan od europskih pionira u preradi “crnog zlata”, počela je graditi važne infrastrukturne objekte, pomažući, primjerice, izgradnju Krčkoga mosta. U Tvornici brodskih motora “3.maj” obilježena je izgradnja milijunte konjske snage brodskih motora, u Privrednoj komori potpisan je ugovor o kreditiranju izgradnje kontejnerskog terminala na Brajdici, a stadion NK Rijeke dobio je nove reflektore, što je gledateljima omogućilo ranije nepoznat užitak praćenja noćnih utakmica. Riječani, međutim, ne pamte tu godinu po ostvarenom progresu, niti po svojim svakodnevnim radostima, dramama i intrigama. Pamte je po tragediji koja je u jednom trenutku paralizirala život njihova grada, na šokantan način raspršivši kolotečinu te zavivši brojne obitelji u crno.
Dan kad je život stao
Kako je tama obavijala u zagrljaj Kliničku bolnicu “Dr. Zdravko Kučić”, golemo sivo zdanje smješteno u naselju Sušak, aktivnosti na njenim hodnicima postupno su jenjavale. Osobito mirno bilo je u sobi pored rađaonice na drugom katu, gdje su bezbrižno snivale nježne dječje glavice. Iza ponoći, toga 28. ožujka, nitko od osoblja ondje nije stalno boravio – tek je dežurna medicinska sestra, u intervalima od tri sata, donosila djecu majkama, smještenim u odvojenim prostorijama, kako bi ih podojile. Nakon što bi novopečene mame s ljubavlju obavile tu dužnost, umorna sestra vraćala je bebe u njihove krevetiće, a potom se, oko dva i pol ujutro, povukla u sobu za odmor, čekajući sljedeće dojenje. Dvije babice i čistačica već su bile prilegle, a pretpostavlja se da je i sestru ubrzo svladao san. Prvi kamenčić mozaika strave time je bio postavljen.
Nedugo nakon toga, tišinu bolnice narušilo je tiho pucketanje. Medicinska sestra i čistačica reagirale su tek nakon nekog vremena, kad se – oko tri sata ujutro – začuo snažan tresak. Vatra, isprva slaba, u tom se trenutku razmahala toliko da je pregorjela prozorsku traku, uslijed čega je pala roleta, a potom i ventilacijska cijev. Žene su, zajedno s dežurnim liječnicama, pokušale ući u dječju sobu, no gusti dim i paklenska vrućina zadržali su ih s druge strane staklenih vrata, na sigurnom. Nažalost, pomoć za bebe zatočene u ognjenoj zamci nije stigla u tom trenutku. Bolnica, naime, nije imala izravnu telefonsku liniju, pa je jedna sestra morala otrčati do porte, te tražiti od portira da pozove vatrogasce. Poziv je, pokazat će se kasnije, upućen u 3 sata i 15 minuta, a vatrogasna ekipa na poprište je stigla u 3.23.
U trenutku kad su ti hrabri i odlučni muškarci ušli u vatrom zahvaćenu prostoriju, za većinu mališana, koji u njoj boravili gotovo sat vremena, bilo je već prekasno. Od dvadeset osam beba, preživjele su samo tri – dva dječaka, koji su se izvukli s lakšim ozljedama, te djevojčica koja je u požaru zadobila teške ozljede lica i ruku.
Sablasna tišina
Jedan od prvih koji su pozvani na poprište tragedije bio je dr. Danko Pavešić (1931. – 2020.). U razgovoru za “Novi list” 2015. godine, čuveni riječki ginekolog prisjetio se užasa kojem je svjedočio prije četiri desetljeća, nakon što ga je u gluho doba noći probudila telefonska zvonjava. Dežurni liječnik naložio mu je da hitno dođe na kliniku, a kad je ondje stigao, jedva je prepoznao zgradu u kojoj je radio – zbog požara je nestalo struje a sve je mirisalo na zgarište. “Bolje da ne opisujem kako je to sve izgledalo… Kad sam došao u rodilište, u dječjoj sobi, iz koje je inače uvijek dopirao plač, vladala je golema tišina… I mrak”, prisjetio se liječnik, kojem je kolegica rekla samo jedno: “Nemate se čemu nadati”. Da se nije radilo o pretjerivanju, shvatio je kad je ugledao djecu. Nepomična, ocrnjenih lica, ležala su u krevetićima iz kojih nikada više neće ustati.
Sablasna tišina nije dugo potrajala. “Na mjesto događaja počeli su dolaziti policajci, tužioci, obavljala su se ispitivanja… Budući da je tadašnji šef sušačke Ginekolgije, profesor Perović, imao gripu i bio na bolovanju, a njegova zamjenica je upravo bila prešla u Dom zdravlja, ja sam bio treći najstariji liječnik te sam, kao takav, odrađivao ispitivanja i istrage koje su uslijedile. Ni danas, kad se prisjetim tog događaja, ne mogu se nadiviti se reakcijama majki koje su u požaru izgubile djecu. Naime, kolega Bosnar i ja nakon požara smo im morali priopćiti što se dogodilo s njihovom djecom. Impresionirala me dostojanstvena tišina žena koje su izgubile djecu, to prihvaćanje najgorih vijesti s mnogo razumijevanja. Vjerujem da smo kolega Bosnar i ja izgledali izvan sebe u toj situaciji – bilo je čak majki koje su naposljetku tješile nas”, ispričao je, dodajući kako ga mučna sjećanja nikada nisu prestala progoniti. “Onaj tko ne pamti 28. ožujka 1975. godine u Rijeci ili nije iz grada ili nema duše”, zaključio je potresnu ispovijest.
Još teže je čitati svjedočanstvo Riječanke Zlate Petešić, žene koja se u razgovoru za “Večernji list” prisjetila kobna Velikog petka… Dana u kojem je izgubila sve. Među poginulom djecom bila je, naime, i njena kćer. “Moju malenu Jadranku samo sam jednom podojila i izgubila je u stravičnoj nesreći. Bila je velika beba, teška 4.060 grama, dugačka čak 55 centimetara, prekrasna, zdrava beba. Bila sam joj majka samo jedan dan”, ispričala je nesretna žena.
Privedite “krivca”!
Nadležnima nije trebalo dugo da utvrde uzrok tragedije. Za nju je, pokazalo se, bila kriva neispravna električna zidna grijalica. Jedna od beba u sobi je, naime, primala kisik, a iznad njene glave nalazila se infracrvena grijalica. Na njoj je došlo do kratkog spoja, što je rezultiralo taljenjem metala i padanjem užarenih čestica na krevetić s mališanom. Posteljinu, pjenastu spužvu madraca i plastične pregrade kreveta zahvatila je vatra, koja se neslućenom brzinom rasplamsala kad je otopila plastičnu cijev s kisikom. To dijete bilo je jedino čiji je život uzela vatra. Ostala su se ugušila dimom koji je, zbog sagorijevanja plastike, sadržavao i užareni PVC.
Kako je moguće da se takav jeftin, potencijalno opasan uređaj nalazio iznad bebine glave? U već spomenutom intervjuu, dr. Pavešić je to objasnio restrikcijama, uobičajenim za ono doba. “Tada se zbog štednje bolnica nije grijala noću. Budući da se radilo o tek rođenim bebama, a bio je ožujak s još uvijek prilično hladnim noćima, noću se improviziralo s grijanjem u dječjoj sobi”, ispričao je.
Vijest je odjeknula poput bombe, kako u Jugoslaviji tako i u svijetu. “Smrt na pragu života”, vrištala je naslovnica “Novog lista”. U Rijeci je proglašen dan žalosti. Novinari iz brojnih zemalja pohrlili su u grad, kako bi izvijestili o jezivoj nesreći. Jedno vrijeme, čitav svijet je suosjećao s nesretnim majkama – brzojav sućuti poslao je i tadašnji papa Pavao VI. A onda, nakon samo nekoliko tjedana, tragedija se prestala spominjati u domaćim medijima, kao da se nikad nije ni dogodila.
Vlasti su, dakako, morale pronaći krivca, pa su ga – u liku dvadesetogodišnje medicinske sestre optužene za nemar – i pronašle. Radilo se o umornoj dežurnoj sestri koja je, kako je zaključeno, zaspala nakon što je vratila bebe u krevetiće nakon dojenja, ostavivši ih bez nadzora. Breme javne osude, kao i vlastite savjesti, za sirotu djevojku pokazalo se toliko teškim da je završila na psihijatriji. Sankcioniran je i tadašnji šefu Ginekologije, već spomenuti profesor Perović: bilo mu je zabranjeno ponovno se kandidirati na to mjesto, pa ga je zamijenio kolega Danko Pavešić. Nakon toga, napisi o požaru su utihnuli. Napokon, nije bilo oportuno da se unedogled razglaba o možebitnim propustima s viših instancija; da netko nedajbože postavi pitanje zašto se u bolnicu ulagalo toliko malo da nije imala ni grijanje noću. Kao i u mnogim drugim neugodnim situacijama, odgovornost sustava nikada nije propitkivana.
Neposredno nakon tragedije, nijedna trudnica nije htjela donijeti novi život na tome prokletom mjestu – sve odreda odlazile su u drugo riječko rodilište. Tri dana nakon požara, kad je zgrada koliko-toliko pokrpana, jedna mlada žena ipak je ondje donijela novi život na svijet. Nakon toga, stvari su se postupno vraćale u rutinu… Za sve, osim za stradale i njihove obitelji.
Piše: Lucija Kapural
