Stanovnike Japana od malih nogu odgajaju da budu što spremniji za jednu od najstrašnijih prirodnih kataklizmi – potres. Ova otočna država nalazi se, naime, na geološki iznimno aktivnom području, u zoni pacifičkoga Vatrenog prstena. Pomicanje tektonskih ploča ispod sjevernog dijela Tihog oceana već milijunima godina udaljuje japansko otočje od euroazijskog kontinenta, uzrokujući razorne potrese… Nakon kojih obično slijede ništa manje razorni tsunamiji.
No, potres koji je pogodio ravnicu Kantō na otoku Honshuu 1. rujna 1923. godine, u 11 sati i 58 minuta po lokalnom vremenu, bio je katastrofalan i za japanske kriterije. Nije se radilo samo o njegovoj snazi, premda je tzv. Veliki Kantō potres “zveknuo” sa sasvim solidnih 7.9 stupnjeva po Richteru (prema nekim izvorima 8.2). Za nemjerljivi užas dijelom je bila odgovorna sama lokacija (pogodio je najveći i najgušće naseljen japanski otok), a dijelom neobična pojava koju je prouzročio – vatreni tornado. Poznat i kao “vatreni vrag”, u manje od petnaest minuta spržio je 38.000 ljudi. Vrućina je, kažu, bila tolika da su se nesretnim ljudima stopala doslovce rastapala na zemlji, čineći samu pomisao o bijegu i spasu nemogućom. O čemu je zapravo bila riječ?
Vatreni tornado jedan je od najopasnijih ali, srećom, i najrjeđih prirodnih fenomena. Nastaje kad se stup vrućeg zraka spusti do tla i uzrokuje požar, da bi vatra potom, pod određenim uvjetima, stvorila vertikalnu vrtložnu konvekciju. Kako je potres pogodio zemlju u vrijeme ručka, kad su mnogi kuhali na otvorenoj vatri, izbio je niz manjih požara. Tornado, koji ih doslovce “usisao”, protutnjio je samim središtem Tokya. Nažalost, na njegovoj putanji našao se Rikugun Honjo Hifukusho, golemo otvoreno polje na koje su su se stanovnici radničkih četvrti Tokya sklonili od potresa. Tek malen broj njih je preživio.
Pored “vatrenog vraga”, potres, s epicentrom je u plitkim vodama zaljeva Sagami, te prohladne subote izveo je svoju uobičajenu “crnu magiju”. U samo osam minuta, koliko je trajao, opustošio je Tokyo, lučki grad Yokohamu i okolne prefekture Chiba, Kanagawa i Shizuoka. Bio je toliko snažan da je u Kamakuri, gradu preko šezdeset kilometara udaljenom od epicentra, za šezdeset centimetara pomaknuo skulpturu Velikog Bude tešku gotovo stotinu tona. Nadalje, izazvao je tsunami visok dvanaest metara, koji je razorio otočić Izu Ōshima, smješten uz obalu Honshua. Sjeverna obala zaljeva Sagami trajno je porasla za gotovo dva metra, a Poluotok Bōsō zarotirao se za četiri metra.
Najsmrtonosniji potres u povijesti Japana odnio je, procjenjuje se, 150.000 života. U tu brojku su uključeni i oni koji su pali od ljudske ruke. U nedostatku komunikacije – kompletna infrastruktura ovog dijela Japana bila je uništena – pronijele su se glasine da nejapanski doseljenici pljačkaju preživjele na razrušenim područjima. To je rezultiralo krvavim nasiljem prema etničkim manjinama, napose Korejcima, koje je morala zaštiti vojska. Bijesna rulja ubila njih dvjestotinjak u Tokyu i Yokohami.
Car Taishō i carica Teimei nisu iskusili kataklizmu na vlastitoj koži. U trenutku kad se njihov dom raspadao, nalazili su se na odmoru u udaljenim planinama grada Nikka, izbjegavši katastrofu. Nakon razaranja, japanska vlada razmatrala je mogućnost premeštanja glavnog grada na drugo mjesto, no od toga se u konačnici odustalo. Običan puk razmišljao je pak o svojim grijesima. Mnogi su, naime, katastrofu tumačili na nadnaravan način, kao čin božanske kazne za ljudsku sebičnost i nemoral. Dok su tekli radovi na obnovi, čak su i mediji raspravljali o jednoj drugoj vrsti obnove, onoj duhovnoj, zgražajući se nad ohološću i obijesti naroda.
Piše: Lucija Kapural
