Toksična šminka: Ma koga briga samo da budemo lijepi i u trendu!

Današnje žene, ali i muškarci bijele puti uvijek, ili gotovo uvijek, teže preplanuloj koži, no tome nije oduvijek bilo tako. Dok se danas rado ide u solarije, unatoč tome što je poznato njihovo štetno djelovanje na zdravlje, to većinu ne sprečava da se izlaže štetnom UV zračenju. Jednostavno većinu nije briga što će im koža ostarjeti prije vremena, i što će možda usput “zaraditi” rak kože. U ovom članku dat ćemo kratki pregled izbjeljivanja kože, koja je bila u modi sve do prve polovice 20. st. Većina žena kroz povijest težila je bijeloj puti, i poput današnjih nije se obazirala na štetno djelovanje takvih preparata, a ukoliko želite saznati nešto više o ovoj temi pročitate naš današnji članak.

Što bljeđe to ljepše

Žene iz visokih društvenih slojeva svoju kožu nikada nisu izlagale suncu. Umjesto toga ulagale su silne napore kako bi izgledale što je bljeđe moguće. Što bliže izgledu pokojnika to bolje. No nisu znale, dosta dugo, da su sastojci pudera i raznih krema koje su se koristile toksični i da imaju svoju “cijenu”, koja je uništavala ne samo njihovu kožu već i cjelokupno zdravlje.

Egipćani u prvi plan stavili oči


Stari Egipćani su bili prvi koji su koristili ubojitu kozmetiku na bazi bakra, olova i drugih štetnih tvari. Oni su u prvi plan stavljali make up za oči. Proučavanje sadržaja te stare šminke ukazalo je da je ona uzrokovala osim konstantno nadraženih i crvenih očiju nesanicu, razdražljivost, ali i smanjene intelektualnih kapaciteta.

Stanje u staroj Grčkoj

U antičko Grčkoj blijeda koža se bazirala na otrovnom bijelom olovu i vodi. Kako bi bijela boja dobila svjetlucavost, na kožu su nanosili prvo miješavinu maslinova ulja i meda. Ponekada su umjesto olova koristili kredu.

Rimljani su se više trovali od Grka

Rimljanke su uz bijelo olovo, kao ključni sastojak u bojanju lica, željeli dati svojim obrazima rumenilo pa su u tu svrhu koristili i crveno olovo ili minij. Olovo je bio glavni sastojak i tadašnjih boja za kosu. U rimsko doba olovo se koristilo gotovo za sve, pa su tako oblagali olovom lonce za kuhanje, posude za vino, što znači da su se Rimljani trovali po tom pitanju više od svih dotadašnjih naroda.

Izbjeljivači koji doslovno “jedu” kožu

Ova moda izbjeljivanja lica doseže vrhunac krajem srednjeg vijeka i u ranomoderno doba. Muškarci i žene bojili su lica mješavinom bijelog olova i octa dok su olovni sulfat koristili za ukanjanje pjega. Kada biste počeli koristi ta sredstva ulazi biste u začarani krug iz kojega više nije bilo povratka. Izbjeljivači na bazi bijelog olova bi Vam “jeli” kožu uzrokujući ružne ožiljke, a onda bi na nju bili prisiljeni nanositi još više istog preparata da bi te ožiljke prikrili, što je pogoršavalo već ionako lose stanje. Bio je to put bez povratka, koji je završavao smrću. Naime, olovo je uzrokovalo ne samo promjene na koži već i oštećenja zubne cakline, kao i gubitak kose, ali i druge zdravstvene probleme. Engleska kraljica Elizabeta I. nanosila je na svoje lice spomenut pastu od olova i octa. Nažalost, godine trovanja olovom iz šminke ostavile su joj kožu punu ožiljaka, a imala je uz to užasan zadah iz usta te je izgubila kosu.
Žene su zbog upotrebe toksične kozmetike gubile kosu, što je dovelo do toga da je u modu ušlo čupanje kose na vrhu čela, kako bi žene koje si nisu mogle priuštiti skupu kozmetiku odavale dojam kao da su gubile kosu, kako bi dale svojoj okolini lažni dojam da su dovoljno imućne da si priušte ovakve tretmane. Smrt uzrokovana ovakvom upotrebom raznih kozmetičkih preparata, nije bila neobična. Kako niži slojeve uvijek slijede trendove u granicama svojih mogućnosti, bijeli su izgled obične žene postizale upotrebom brašna. Neke su u tu svrhu koristile i pijavice koje su stavljale na ušne resice.

Smrt ljepotice uzrokovala prvu reakciju

Liječnici su odlučili glasno reagirali na štetnost ovakvih kozmetičkih tretmana nakon što je umrla irska ljepotica Marie Gunning (zvana grofica od Coventryja), koja je prozvana žrtvom kozmetike, u svojoj dvadeset i sedmoj godini. No, stvari su bile daleko od stvaranja zakonske regulative kojom bi se spriječila takva proizvodnja, a onda i upotreba kozmetike na bazi olova i drugih otrova.

19. st. donijelo je u modu oblatne od arsena

Nova moda u 19. st. donijela je oblatne s arsenom koje su se konzumirale i zbog čega je dolazilo do uništavanja hemoglobina u krvi, a što je dovodilo do problema u opskrbi mozga kisikom. Uz to su dodatno primjenjivali puštanje krvi, tako što bi liječnik zareza o žilu i pustio krv da curi dok se ne postigne odgovarajuća blijedoća kože koja bi klijenta zadovoljila .
Bijela koža bila je nekada pokazatelj imućnost i prestižnog društvenost statusa. Samo su si bogati to mogli priuštiti. Iako je tada već svima bilo poznato da je, primjerice, arsen otrovan smatrali su da u minimalnoj količini nije štetan. Kod nekih je tijekom vremena došlo do tolerancije na ovaj otrov i nisu pokazivali, barem ne izvanjske znakove kroničnog trovanja, što je ovisilo o brojnim čimbenicima.

Zakonske odredbe u 20. st.

Zakonska odredba iz 1906. o hrani i lijekovima, nije u obzir uzela kozmetičke preparate. Tako je uvedena u 20. st. anilinska (katranska) boja za trepavice Lash Lure koja je uzrokovala jednu smrt i gubitak vida u većeg broja osoba. Interesantno je da su se kreme za depilaciju početkom 20. st. bazirale na otrovima za štakore. Zakonodavstvo je uvelo malo reda po tom pitanje 1938. godine kada je Kontrolna agencija za nadzor hrane i lijekova donijela još jedan zakon prema kojem je pod nadzor došla i kozmetika, a američki su proizvođači od tada počeli upotrebljavati naljepnice na kojima su trebali biti ispisani sastojci određenog proizvoda.

Stvaranje mita

Europski imperijalizam zahvaljujući kojem su danas velikim dijelom zapadne zemlje napravile znatan iskorak pred ostalima državama, koje danas nazivamo najčešće zemljama u razvoju, stvorile su mit o bjelačkoj superiornosti dok su sve druge rase promatrane kroz prizmu inferiornosti pri čemu je bjelina postala poželjna ne samo u bijelaca već i u drugih porobljenih rasa. Bijela boja se veličala i vezivala uz pojmove poput dobrote, čistoće i civiliziranosti, iako je istina u tom trenutku bila potpuno suprotna tome. Robovlasnici su tako pravili razliku između robova tamnije i svijetlije puti pa su robovi svjetlije puti imali uvjete za bolji život.

Šminka danas

Ovo je pitanje toksičnosti kozmetike ponovno otvoreno 2007. godine kada je objavljeno da trećina od analiziranih crvenih ruževa za usne sadrže opasnu razinu olova. Na to su optužene kompanije odgovorile da je olovo, ukoliko je uopće prisutno, tu samo u tragovima, ali da nisu postavljenja zakonska ograničenja glede upotrebe olova u ruževima. Ustanovljeno je da mnoge tvrtke koriste i dalje zabranjena sredstva poput žive u maskarama i olovkama za oči. Za razliku od lijekova kozmetika ne prolazi tako rigorozna ispitivanja da bi izašla u javnost. Arsen, živa, cijanid i teški metali prisutni su i u današnjoj kozmetici, samo u manjoj mjeri. Kroz kožu toksini ulaze u tijelo i tu se nakupljaju te tijekom vremena izazivaju nepopravljivu štetu. Najopasni su ruževi koji se s hranom direktno unose u organizam. Zato kada jedete obavezno skinite ruž jer je taj put toksina  znanto opasniji. Stoga korisnici ruževa počinite brisati našminkane usne prije objeda, osim ako znate da koristi visokokvalitetne ruževe s prirodnim sastojcima.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari