Tko je tvorac instalacije vrijedne stotinu milijuna dolara?

Pri spomenu pojma “umjetnost”, laik zamišlja ulje na platnu s potpisom priznatog umjetnika, nagurano u okvir i zakucano na zid muzeja. Konceptualni umjetnici – a Slobodan “Braco” Dimitrijević jedan je od pionira pokreta – ustali su protiv ovakva materijalističkog shvaćanja, dajući prednost ideji pred tehničkom virtuoznošću. I dok su mnogi konceptualci zaglavili u limbu ideološkog istraživanja, Dimitrijević je prodro puno dublje, do metafizičke dimenzije stvaralaštva. “Što je umjetnost?”, “Gdje je granica između istinskog nadahnuća i proizvoljne konvencije?” pitanja su na koja čitav život pokušava naći odgovor. S kartezijanskom strogoćom i slavenskom ironijom, kroz svoje je radove ukazao na problem masovne kulture, koja bogatstvo subjektivnih interpretacija pretvara u silom nametnutu “objektivnu istinu”. Njegov konačni cilj svakako je utopistički, ali ga to ne čini manje hrabrim: stvoriti umjetnost oslobođenu ideologije i konvencija, a u konačnici i sebe same. Donosimo zanimljivosti o jednom od najznačajnijih umjetnika u regiji!

1. Rođen je 1948. u Sarajevu. Nećemo pretjerati ako kažemo da mu je umjetnost u krvi: majka Jelena bila je arhitektica, a otac Vojo jedan od najvećih slikara u bivšoj državi. Kroz njihovu kuću defilirali su uglednici poput Gustava Krkleca, Vladimira Dedijera, Meše Selimovića, nobelovaca Ive Andrića i Jeana Paula Sartrea te – Josipa Broza! Kao petogodišnjak, Braco je sjedio drugu Titu u krilu i žalio mu se na zločeste radnike koji su šišali ograde i tjerali djecu sa zelenih površina.

2. Prvu izložbu imao je s nepunih deset godina. O njemu je tada, kao o najmlađem slikaru na ovim prostorima, snimljen dokumentarac. Kao petnaestogodišnjak, stvara prvi konceptualni rad, “Zastavu svijeta”. Službenu zastavu na krmi broda zamijenio je krpom u koju je čistio kistove. “Time sam simbol svoje zemlje nadomjestio univerzalnijim simbolom, a ujedno nečim posve osobnim”, objašnjava.

3. Osim slikanjem, mladi Braco uspješno se bavio sportom. Vrstan skijaš, svojedobno je bio juniorski državni prvak u spustu. Osebujan u svemu, jednom je utrku odvozio s cigaretom u ustima!


4. Neko vrijeme je studirao fiziku i matematiku, da bi potom upisao Likovnu akademiju u Zagrebu. Stanovao je u stančiću “veličine kartonske kutije”, koji je zapravo bio adaptirana garaža. Bio je to njegov prvi atelje.

5. Na nekoj studentskoj zabavi, upoznao je lijepu studenticu povijesti umjetnosti Nenu. Kad je pokazala razumijevanje za njegove konceptualne ideje, shvatio je da su srodne duše. Vjenčali su se u Dubrovniku, gradu u kojem su Dimitrijevići redovito ljetovali. Među mnogobrojnim uzvanicima bili su Sartre i Simone de Beauvoir.

6. Njegove prve radove karakterizira propitivanje pojma autorstva i uvođenje slučaja kao čimbenika u kreiranju umjetničkog djela. Jednog dana postavlja gips na cestu, a potom fotografira oblak prašine koji je nastao prelaskom automobila. Naziva to “Slučajnom skulpturom”. Nakon toga na cestu postavlja tetrapak mlijeka. Zaustavlja vozače koji su prešli preko njega i pita ih prepoznaju li u mrlji koja je nastala umjetničko djelo. Jedni samo vrte glavom, drugi ga blijedo gledaju, misleći da je riječ o luđaku. Napokon zaustavlja momka koji pristaje potpisati “žrtvu nesreće” kao vlastito umjetničko djelo. Tako je nastala “Slika Krešimira Klike”, nazvana imenom pronicljiva vozača.

7. S istomišljenikom Goranom Trbuljakom osniva “Grupu Tihomir Simčić”. Nazvali su se po umirovljeniku koji je, slučajno otvorivši vrata, ostavio otisak kvake na zidu. U manifestu grupe navedeno je da članom može postati “svatko tko svjesno ili nesvjesno izazove neku vizualnu promjenu”.

8. Godine 1971. na tadašnjem Trgu republike osvanule su velike fotografije slučajnih prolaznika, i to na mjestu gdje su za vrijeme državnih praznika visjeli portreti državnika. “Objesio sam ih usred noći”, priča Braco. “Idućeg jutra čitav grad je nagađao o kome je riječ. Mnogi su vjerovali da je bakica s moje fotografije nova predsjednica Centralnog komiteta!” Potkopavajući kult ličnosti i istodobno afirmirajući ono svakodnevno, Dimitrijević je ovim radom započeo ciklus “Slučajni prolaznici”, koji će ga učiniti slavnim.

9. Nakon diplome, seli u London. Dobio je, naime, stipendiju za St. Martin’s College of Arts, jedan od najvažnijih umjetničkih koledža na svijetu. Od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ime Brace Dimitrijevića ulazi na popise najvećih svjetskih konceptualaca. Izlaže na Bijenalu u Veneciji, u slavnim galerijama i muzejima kao što su londonska Tate Gallery i Ruski državni muzej u St. Petersburgu.

10. Po preseljenju u Pariz, započeo je rad na ciklusu “Triptychos Post Historicus”, kojim će se baviti narednih trideset godina. U njemu sučeljava tri kategorije: priznato umjetničko djelo, svakodnevne predmete (šešir, štap) i elemente iz prirode (jabuka, lišće), poništavajući povijesnu hijerarhiju vrijednosti u korist cjeline u kojoj je svaki element jednakovrijedan. Činjenica da je uspio realizirati ovu ideju svjedoči o Bracinu ugledu: muzeji su mu posuđivali najvrednije slike, poput onih Van Gogha, Maljeviča, Matissea, Picassa. Od podatka da je jedna od njegovih instalacija procijenjena na više od stotinu milijuna dolara doista se čovjeku zavrti u glavi!

11. Radovi iz opusa “Životinje” donijeli su mu orden Chevalierdes Arts st des Lettres, najviše francusko državno priznanje u području umjetnosti.

12. Prije desetak godina, u Sarajevu je od građana prikupio 500 pari cipela, koje je izložio na barci čija jedra su tvorile grandiozne fotografije Kafke, Tesle i Marinettija, genija neshvaćenih u svoje vrijeme. Instalacijom “Sailing to Post History” ponovno se pozabavio problematikom slučajnosti u povijesti, uz domoljubnu komponentu: “Htio sam poslati poruku da je svatko tko je stradao u Sarajevu mogao biti Kafka ili Tesla”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari