Smrt Johna F. Kennedyja jedna je od omiljenih tema teoretičara zavjera. Dana 22. studenog 1963. godine, na vođu slobodnog svijeta izvršen je atentat u Dallasu. Prvi metak pogodio je predsjednika u stražnju stranu vrata, izašavši van ispod grkljana. Sljedeći mu se zabio u potiljak, raznijevši po automobilu komade lubanje. “Njegov mozak mi je na rukama!”, vrisnula je prva dama.
Kennedy je preminuo nekoliko sati kasnije, u bolnici. Unatoč nezamislivom šoku i tuzi, Jacqueline Kennedy bila je od goleme pomoći Lyndonu B. Johnsonu, koji je ulogu američkog predsjednika preuzeo u zrakoplovu “Air Force One”, tijekom leta prema Washingtonu. Prizor mlade udovice u ružičastom kostimu oblivenom krvlju njenog supruga usjekao se u kolektivnu svijest američkih građana. Jackie ga je tvrdoglavo odbijala skinuti tijekom kobnog dana, uz riječi: “Neka svijet vidi što su učinili”.
Nadležni organi za ubojstvo su okrivili marinca Leeja Harveya Oswalda. Ovaj je tvrdio da je nevin, ali nije dobio priliku dokazati to pred sudom. Dva dana kasnije, pred televizijskim kamerama ga je ubio Jack Ruby, vlasnik noćnog kluba povezan s organiziranim kriminalom. Suočen s činjenicom da detalji ubojstva možda nikad neće biti razotkriveni, novi predsjednik Johnson odobrio je rad specijalnog tijela nazvanog Warrenova komisija, s ciljem rasvjetljenja pozadine atentata. Zaključak komisije, da je Oswald djelovao sam, mnogi su smatrali neuvjerljivim – prema anketama, preko osamdeset posto Amerikanaca vjerovalo je da je u pozadini atentata stajala neka urota te da je prava istina zataškana!
Nakon Warrenove komisije, atentat je bio predmetom još nekoliko službenih istraga, uključujući onu posebnog odbora Kongresa SAD-a. Godine 1979. ovaj je dao za pravo teoretičarima zavjere, utvrdivši kako “postoji mogućnost” da je Osawald bio tek malen djelić velikog mozaika zavjere. Premda do nikakvih konkretnih zaključaka to tijelo nije došlo, jednu enigmu ipak je razjasnilo. Tom je prilikom, naime, otkriven identitet tajanstvenog “čovjeka s kišobranom”. Tko je, dovraga, čovjek s kišobranom, možda ćete se zapitati. Pobornici teorije o organiziranom napadu na Kennedyja dobro znaju odgovor na ovo pitanje.
Nekoliko dana nakon atentata, kad su snimke tragičnog dogaađja obišle svijet, više je ljudi primijetilo muškarca koji je stajao pored ceste kojom se kretao predsjednikov automobil, držeći kišobran u ruci. Fotografije su bile mutne i zrnate, pa nije bilo moguće utvrditi njegov identitet, no javnosti – a i dijelu istražitelja – bio je zanimljiv upravo zbog predmeta koji je stezao u ruci. Taj 22. studenog bio je sunčan dan bez ijednog oblačka – zašto je, dovraga, dotični stajao tamo s otvorenim kišobranom?
Jedni su iznijeli ideju da je otvaranjem kišobrana Oswaldu signalizirao trenutak kad treba zapucati. Neki su čak išli toliko daleko da su zaključili kako je dotični predsjedinika upucao sam, minijaturnim oružjem skrivenim u vrhu kišobrana. Premda intrigantne, te hipoteze nisu imale nikakve veze s istinom.
Uloga kišobrana rasvijetljena je na već spomenutom istraživanju Kongresnog odbora no, valja napomenuti, ne zahvaljujući ingenioznosti istražitelja. Njima se, naime, dobrovoljno javio zagonetni “muškarac s kišobranom”. Radilo se o 53-godišnjem Louieu Stevenu Wittu, upravitelju skladišta u Dallasu. Ovaj suhonjav, pedantno začešljan muškarac istražiteljima je objasnio zašto je paradirao naokolo s kišobranom onog dana. Njegova priča toliko je bizarna da bi vrlo lako mogla biti istinita!
Witt je htio poslati političku poruku, ali je to učinio na poprilično nemušt, da ne kažemo glupav način. Premda nije imao ništa protiv predsjednika, prezirao je njegova oca Josepha P. Kennedyja, bivšega američkog ambasadora u Velikoj Britaniji. Krivio ga je, naime, zbog podrške koju je pružao britanskom premijeru Nevilleu Chamberlainu, odnosno njegovoj politici “smirivanja”, izraženoj u ustupcima Hitlerovoj Njemačkoj. Kako je Chamberlain, u vrijeme kad je palio i žario političkim životom, često nosio kišobran u ruci, Witt je također ponio jedan, najveći koji je mogao naći – kako bi na simboličan način izrazio neslaganje s davnom politikom predsjednikova oca.
Da bi stvar bila luđa, taj golemi kišobran, sada već potrgan na više mjesta, pružio je istražiteljima na uvid. Ovi su ga na muškarčevo inzistiranje otvorili – valjda u sebi govoreći “WTF” – te ustanovili da u njemu nije skriveno nikakvo mini oružje. Bio je to samo pohabani crni kišobran.
Witt je, s neshvatljivim prizvukom samozadovoljstva, tom prilikom napomenuo: “Da ‘Guinnessova knjiga rekorda’ ima kategoriju ‘Ljudi koji su napravili glupu stvar, na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme, uvjeren sam da bih ja bio na prvome mjestu!”. Šteta što se u ono vrijeme još nisu dodjeljivale Darwinove nagrade…
Piše: Lucija Kapural
