Titov omiljeni glumac iz “Bitke na Neretvi”: Od maloljetnog vojnika SS-a do holivudske zvijezde

Fotografija: DW

“Bitka na Neretvi”, ratna drama Veljka Bulajića iz 1969. koja tematizira jednu od najpoznatijih ofenziva Sila Osovine u Drugome svjetskom ratu, do dana današnjeg ostala je najskuplji i najgledaniji film na ovim prostorima. Snimljen u jugoslavensko-američko-talijansko-njemačkoj koprodukciji, sa zvijezdama poput Orsona Wellesa, Yula Brynnera, Franca Nera, Sergeja Bondarčuka, Milene Dravić, Ljubiše Samardžića, Borisa Dvornika i Bate Živojinovića, ovaj povijesni spektakl, nominiran za “Oscara” kao najbolji strani film, pogledalo je više od 350 milijuna u svijetu. Snimao se čak godinu i pol dana, a koštao je tada vrtoglavih dvanaest milijuna dolara. Taj podatak ne čudi znamo li da je u njemu, pored spomenutih “teškaša” sedme umjetnosti, glumilo preko deset tisuća statista – tu brojku nadmašio je samo “Spartak”. Nadalje, na snimanju je sudjelovalo tri tisuće pripadnika tadašnje JNA, ispaljeno je više od 800.000 metaka te su samo za potrebe filma izgrađena, a potom i srušena, četiri sela, tvrđava i most. Zanimljivo, filmski plakat izradio je Pablo Picasso, koji za svoj rad nije tražio plaću, već sanduk najboljega jugoslavenskog vina!

Na glamuroznoj premijeri u Sarajevu, Josip Broz Tito, koji je paradirao u društvu zamamne Sophije Loren, kao svoju omiljenu ulogu u filmu izdvojio je onu njemačkog pukovnika Kranzera. Glumac koji je uvjerljivo portretirao tog negativca, Hardy Krüger, preminuo je 19. siječnja 1922., u dobi od devedeset i tri godine. Dok je našoj publici poznat u prvom redu kao “Švabo iz Neretve”, njegov umjetnički a i životni put bio je uistinu jedinstven.

Bista na klaviru

Pravim imenom Eberhard August Franz Ewald Krüger, rođen je 1928. godine u Berlinu. Odrastao je u imućnoj obitelji koja je iznimno držala do izvanjske prezentacije – otac, ugledni inženjer, gostima je posluživao skupa pića u kristalnim čašama, a majka, lijepa i obrazovana žena, zabavljala ih je virtuozno svirajući klavir… Na kojem je bila izložena bista Adolfa Hitlera. Gospodin i gospođa Krüger su, naime, bili gorljivi pristaše nacističke stranke, a uvjerenje o superiornosti arijevske rase prenijeli su, dakako, i na svoga jedinca.

Bilo mu je tek deset godina kad je postao ponosnim članom organizacije “Deutsches Jungvolk”, čiji su maleni članovi sudjelovali u aktivnostima poput kampiranja, planinarenja i posjećivanja nacističkih okupljanja. Uz to su naučili baratati oružjem te bili poticani da obavijeste vlasti ako bi netko iz njihove obitelji rekao štogod protiv režima. Dakako, mali Krüger nije imao što za prijaviti – njegovi su, kao što su svi znali, bili čvrsto “na liniji”.


Pred kraj Drugoga svjetskog rata, kao učenik elitna nacističkog internata Ordensburg Sonthofen u Bavarskoj, i sam je pozvan da pruži svoj obol borbi. S nepunih šesnaest, dobio je manju ulogu u nacističkom propagandnom filmu “Junge Adler” (“Mladi orlovi”), nakon čega je zaključio da ipak neće biti inženjer poput oca, kako je ranije govorio, već će posvetiti život glumi. Na tu odluku dijelom je utjecalo poznanstvo s čuvenim glumcem Hansom Söhnkerom, s kojim se zbližio tijekom snimanja. Upravo od njega, prvi put je čuo za postojanje koncentracijskih logora te počeo propitkivati ideologiju kojom ga je šopao obožavani tatica.

Ubij ili budi ubijen

Vremena za suočavanje s ocem, međutim, nije bilo: nedugo nakon što je pala zadnja klapa, postao je članom SS-ove divizije “Nibelung”, koju su mahom činili balavci poput njega. U Hitlerovu očajničkom pokušaju da zaustavi napredovanje savezničkih trupa na jugu zemlje, golobradi mladići poslani su na front s puškama u rukama, kao topovsko meso. Mnogi od njih nikad se nisu vratili kući.

Kad je nadređeni časnik naredio Krügeru da puca u skupinu američkih zarobljenika, ovaj je to odbio učiniti. “Znao sam da je rat izgubljen. Znao sam za nacističke zločine. Nisam htio biti dijelom toga”, ispričat će u intervjuu godinama kasnije.

Momak je dobro znao koja je cijena njegove pobune. Proglašen je kukavicom i osuđen na smrt no, srećom, jedan drugi časnik ga je pomilovao. Još je neko vrijeme služio u vojsci, kao glasnik, no iskoristio je prvu priliku za bijeg. Do kraja rata, mladi dezerter krio se po tirolskim šumama i napuštenim farmama, živeći od milostinje koju bi mu udijelili lokalni seljaci. Tih dana, u njegovu nomadskom životu postojale su samo dvije konstante: glad i strah.

Sjećanje na ratne strahote zauvijek će odrediti njegov svjetonazor. Kao odrastao čovjek, pristupit će “Fondaciji Amadeu Antonio” te posvetiti život borbi protiv ekstremizma. Putovat će diljem svijeta te po školama držati predavanja o demokraciji i ljudskim pravima, otvoreno govoreći o vlastitoj prošlosti.

Sram i krivnja

Nakon rata, u vrijeme oskudice, nije si mogao priuštiti upisivanje na glumačku akademiju. No, zahvaljujući urođenom talentu, počeo je redovito nastupati u kazalištu, oduševljavajući publiku sugestivnim izvedbama, poput one dijaboličnog Mefista u Goetheovu “Faustu”. Pedesetih godina prošlog stoljeća, okrenuo se filmu, u čemu mu izgled mladog Apolona nipošto nije odmogao. Premda su filmski kritičari imali samo riječi hvale za njegove nastupe, većinu onodobne domaće produkcije smatrao je plitkim smećem. Nije bio daleko od istine.

U Njemačkoj su se tada mahom snimali uraci iz žanra Heimatfilme, koji su prikazivali ušećerenu stvarnost smještenu u idiličnim krajolicima, sa sentimentalnom radnjom i jeftinim moraliziranjem kao porukom. U njima nije bilo ni spomena rata, a najčešće fabula bila je sljedeća: dva momka, dobar i loš, bore se za naklonost mlade ljepotice. Dobar pobjeđuje. Die Ende.

Željan profesionalnih izazova, karijeru je odlučio nastaviti izvan domovine. Kako ga je majka još kao dječaka podučavala francuskom jeziku, otputovao je u Pariz. S audicija se mahom vraćao s odbijenicama: izgled teutonskog božanstva, koji mu je u domovini otvarao vrata, ovdje se pokazao kao nepremostiva prepreka. Ratne rane su, naime, bile još vrlo žive. “Nisu krili razloge zbog kojih me ne žele. ‘Pogledaj se… Plave oči! Plava kosa! Godinama su nas tlačili ljudi koji su izgledali poput tebe’, govorili su mi s gađenjem. Nisam im zamjerao. Osjećao sam sram. I krivnju”, ispričao je.

Čovjek koji je namagarčio Johna Waynea

Sreću je potom odlučio iskušati u Engleskoj. Nastanivši se u Londonu, u stančiću u kojem nije bilo tople vode ali je zato obilovao žoharima, obavljao je kojekakve slabo plaćene poslove, marljivo učio jezik i čekao svoju priliku. Pružila mu se 1957. godine, kad mu je redatelj Roy Baker povjerio glavnu ulogu u filmu “The One That Got Away”. U ovoj ratnoj drami, maestralno je portretirao naslovnog junaka, “onog koji je umaknuo”. Riječ je, naime, o istinitoj priči Franza von Werre, letačkog asa “Luftwaffea” koji je 1940. oboren nad Engleskom, da bi se u povijest upisao kao jedini Nijemac što je uspio pobjeći iz savezničkog zarobljeništva i vratiti se u domovinu.

Zahvaljujući senzacionalnom uspjehu filma, veliki studiji zainteresirali su se za talentirana njemačkog glumca. Holivudski debi ostvario je u avanturističkoj komediji “Hatari!”. Sniman u Africi, pod redateljskom palicom čuvena Howarda Hawkesa, ovaj filmski klasik pokazat će se presudnim za Krügerovu daljnju karijeru ali i privatni život. S američkim kolegom Johnom Wayneom postao je blizak prijatelj nakon što ga je ovaj, nakon osobito napornog dana snimanja, pozvao da mu se pridruži za šankom. Wayne, iskusna barska mušica, bio je uvjeren da mlađi kolega neće moći pratiti njegov tempo pražnjenja čaša, no na kraju večeri on je bio taj koji se teturajući vraćao u filmsku prikolicu. Oduševljen izdržljivim Nijemcem, nastavio se s njim svakodnevno opijati, iz čega je rođeno doživotno prijateljstvo. Tek godinama kasnije, Krüger će priznati svome američkom pouzdaniku da se, u njihovim alkoholnim duelima, služio lukavstvom – prije svake čašice, krišom bi progutao žlicu biljnog ulja, a viski bi, kad Wayne nije gledao, znao i proliti u lonac s cvijećem. Prije nego što je pala zadnja klapa, Krüger, koji se zaljubio o Afriku, kupio je farmu Ngongongare, smještenu podno planine Kilimanjaro. U tom komadiću egzotičnog raja provodit će većinu odmora u budućnosti.

Stara prijateljica Smrt

Od sedamdesetak filmskih uloga, koje je ostvario u karijeri, valja spomenuti onu nemilosrdnog plaćenika ratnoj drami “Divlje guske”, u kojoj je zasjenio velikane poput Richarda Burtona i Rogera Moorea, te onu neurotična njemačkog inženjera u “Feniksovom letu”, drami Robetra Aldricha o skupini ljudi koja pokušava preživjeti u bespućima Sahare nakon što se njihov zrakoplov sruši u nemilosrdnoj pustinji. Potonja je Nijemcu, koji je glumio bok uz bok s Richardom Attenboroughom, Jamesom Stewartom i Peterom Finchem, zasluženo donijela nominaciju za “Zlatni globus”. Briljirao je i kao krivnjom razdirani kao veteran Vijetnamskog rata u francuskoj drami “Les Dimanches de Ville d’Avray”, nominiranoj za “Oscara” u kategoriji najboljega stranog filma.

Od uradaka u kojima je portretirao njemačke zlikovce, kojih je bilo na desetke, spomenut ćemo tek serijal “Rat i sjećanja”, u kojem je bio uvjerljiv kao feldmaršal Erwin Rommel. Nakon te uloge, koju je odradio 1989. godine, povukao se u glumačku penziju i posvetio pisanju. Objavio je dvadesetak knjiga, što romana, što putopisa, a što memoara. Nakon toga, glumio je još samo jednom, kao 83-godišnjak, u njemačkome televizijskom filmu “Familiengeheimnisse – Liebe, Schuld und Tod”.

Ženio se triput. Prvu suprugu, kolegicu Renate Densow, upoznao je kad mu je bilo samo sedamnaest godina. U braku, koji je potrajao od 1950. do 1964. godine, dobili su kćer. Jabuka nije pala daleko od stabla: Christiane Krüger ostvarila je uspješnu glumačku karijeru u domovini.

Prvi Hardyjev brak raspao se zbog njegova ljubavnog zastranjenja. Tinta na brakorazvodnim papirima još se nije bila ni osušila kad je naočiti glumac stao na ludi kamen s ljubavnicom, atraktivnom talijanskom slikaricom Francescom Marazzi. U trinaest godina, koliko su dijelili dobro i zlo, dobili su dvoje djece, kćer Malaiku i sina Hardyja Juniora. Potonji će također nastaviti stopama slavnog oca kojem, uzgred rečeno, fizički silno nalikuje.

Sreću je, čini se, pronašao u trećem braku, s američkom spisateljicom i fotografkinjom Anitom Park. Zajedno su živjeli gotovo pet desetljeća, sve do glumčeve smrti. Kad su ga novinari, uoči devedesetog rođendana, posjetili u njegovu kalifornijskom domu i ne baš taktično pitali boji li se smrti, samo je odmahnuo rukom. “Odrastao sam okružen smrću, navikao sam na nju”, izjavio je u svome posljednjem intervjuu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari