“Želim ostati vječna enigma”, izjava je koja se pripisuje bavarskom kralju Ludwigu II. Otonu (1845. – 1886.). Želja mu se uistinu ostvarila, a najveća enigma vezana za ekscentričnog monarha tiče se njegove smrti. Je li, izdan od najbližih suradnika, odlučio dići ruku na sebe? Ili mu je netko drugi presudio? Odgovor na ovo pitanje vjerojatno zauvijek će ostati skriven u mutnim vodama jezera Starnberg. Ondje, u blizini dvorca Berg, obožavani vladar skončao je pod tajanstvenim okolnostima. Zapamćen je kao dobroćudni, donekle nepromišljeni ekscentrik, ljubitelj umjetnosti koji je podizao ekstravagantne zamke diljem domovine, poput fantastičnog Neuschwansteina, te bio mecena niza glazbenika, uključujući Richarda Wagnera. U literaturi, katkad ga nazivaju “kraljem bajke”. Nešto manje poetični nadimak, “ludi kralj”, nadjenuli su mu bez stvarnog pokrića.
Ludwig Otto Friedrich Wilhelm na svijet je došao 25. kolovoza 1845. godine u palači Nymphenburg, velebnu baroknom zdanju u kojem su stoljećima stolovali bavarski vladari. Kao najstariji sin kralja Maksimilijana II. i Marije od Prusije, nosio je titulu krunskog princa, koja je dolazila s visokom cijenom. Premda je odrastao u nezamislivoj raskoši, djetinstvo mu bijaše sve samo ne bezbrižno. Brojni tutori su naizgled udovoljavali mladićevim prohtjevima, no zapravo su kontrolirali svaki njegov korak. Nije mogao napraviti nijedan potez a da izvještaj o tome ne bude poslan njegovu ocu, kralju. Ovaj ga je htio pripremiti za buduću odgovornu funkciju, opominjući ga za najmanji neposluh, za najmanju nedoličnost. Pokazivao mu je vrlo malo nježnosti, a potom pitanju nije se iskazala ni kraljica majka. Za dječaka, koga su opisivali kao osjećajno stvorenje slobodnog duha, takav odgojni model predstavljao je vrlo teško breme.
Sve više se pretvarao u povučena, mučaljivog čovjeka sklonog nervnom rastrojstvu. Neki vjeruju da je upravo tada posijana klica njegovih budućih neuroza, no mnogo je više onih koji smatraju da je Ludwig bio psihički savršeno zdrav te da su njegovi povremeni tikovi i živčani ispadi bili posljedica izloženosti dugogodišnjem stresu. Kako bilo, zna se da nije imao blizak odnos ni s ocem ni s majkom. Potonju je, distancirano i ne bez ironije, nazivao “kraljicom-suprugom moga prethodnika”.
Rijetki sretni dani iz Ludwigove rane mladosti vezani su prijateljstvo sa svojim ađutantom, vojvodom Paulom Maximilianom iz imućne bavarske obitelji Thurn und Taxis. Dvojica mladića često su zajedno jahali, čitali poeziju te izvodili scene iz Wagnerovih romatničarskih opera. Bio je blizak i s vojvotkinjom Elisabeth, svojom rođakinjom. Baš poput njega, buduća carica Austrije voljela je prirodu i poeziju. Nazivala ga je svojim “orlom”, on je pak njoj tepao kao “golubici”. Kralj je prijekim okom gledao na ovo neobično prijateljstvo.
Ludwigov život stubokom se promijenio nedugo nakon njegova osamnaestog rođendana, kad neočekivano sjeda na bavarski tron. Otac mu se, naime, razbolio od tajanstvene teške bolesti, koja ga je na u roku od tri dana otpremila na onaj svijet. Za odgovornu, nametnutu dužnost mladić nije bio najbolje pripremljen.
Jedan od njegovih prvih poteza bilo je pozivanje idola Richarda Wagnera na dvor. Ovaj je, kao revolucionar i vječni bjegunac od kojekakvih vjerovnika, bio na poprilično lošem glasu, no kralj je ignorirao opomene savjetnika, želeći izbaviti glazbenog genija iz “zamki vulgarnog svijeta”. Po mnogima, upravo on je spasio karijeru posrnulog skladatelja. Uz to, kralj je postavio temelje novome Dvorskom kazalištu, u kojem su, pod njegovom supervizijom, izvođena djela Shakespearea, Corneilolea, Ibsena, Schillera, Molièrea… Ponekad, predstave su igrane samo za njega i njegove goste!
Bio je to, dakako, skup “sport”. Upravo rastrošnost jedan je od grijeha za koje će Ludwig kasnije biti najviše prozivan. To, i činjenica da se nikad nije oženio niti dobio nasljednika. Po nekim izvorima, kralj nije imao osobit interes za pripadnice suprotna spola. Suprotno tome, imao je niz bliskih odnosa s muškarcima, uključujući čuvara kraljevskih konja Richarda Horniga, mađarskoga kazališnog glumca Josefa Kainza i dvorjanina Alfonsa Webera. Da ima vatre gdje je bilo i dima, svjedoče kraljevi dnevnički zapisi, u kojima je bilježio pokušaje da obuzda “neporirodne seksualne želje” i poštuje dogme katoličke vjere.
Dvije godine nakon krunidbe, valjalo je donijeti prvu važnu državnu odluku. U Prusko-austrijskom ratu 1866. Ludwig je stao na stranu Austrije, da bi u Francusko-pruskom ratu, koji je izbio 1870., podržao prusku stranu i pristao na ujedinjenje Bavarske u Njemačko Carstvo. Bila je to kontroverzna odluka. Izdašna financijska pomoć pruskog premijera Bismarcka dobrim je dijelom potrošena na gradnju već spomenutih romantičnih neogotičkih dvoraca a, da stvar bude gora, Bavarska je izgubila status samostalnog kraljevstva.
Nezadovoljan promjenama ali bez mogućnosti da na njih utječe, Ludwig se nakon svaranja carstva sve više povlačio iz političkog života. Od javnih manifestacija bježao je kao vrag pred tamjanom, posvećujući se s još većim žarom ozbiljenju grandioznih graditeljskih ideja. To ga je učinilo iznimno nepopularnim kod vlastitih ministara, no narod ga je obožavao. Često se, na putovanjima bavarskom okolicom, zaustavljao kako bi razmijenio riječ-dvije s kakvim zemljoradnikom ili težakom, a radovi na njegovim dvorcima mnogoj su sirotinji omogućili pristojan život.
Ovakav stil života rapidno je praznio kraljevsku riznicu. U jednom trenutku, Ludwig je dugovao četrnaest milijuna maraka, a umjesto da stane s gradnjom, šakom i kapom je tražio zajmove s ostalih europskih dvorova. Siti takvog vladara, ministri su ga se odlučili otarasiti. Bez medicinskog pregleda, proglasili su ga ludim te ga 1886. svrgnuli s prijestolja. Nakon što je tron ponuđen njegovu ujaku, princu Luitpoldu, zatočen je u dvorcu Berg, smještenom na obali jezera Starnberg. Bernhard von Gudden, ugledni psihijatar, ondje ga je trebao pregledati i donijeti službenu dijagnozu, no bila je to samo formalnost – svi su znali da će u medicinskoj dokumentaciji stajati riječ “neuračunljiv”.
Ludwig neće dugo boraviti na tome sumornom mjestu. Dana 13. lipnja 1886. godine, oko 18 sati i 30 minuta, svrgnuti vladar otputio se u šetnju sa svojim psihijatrom. Trebali su se vratiti brzo pa je, kad se spustio mrak a to se nije dogodilo, za njima pokrenuta potraga. U 22 sata i 30 minuta, njihova beživotna tijela izvučena su iz jezera. Do današnjeg dana, nije poznato kakva je sudbina zadesila dvojicu muškaraca.
Ludwigova smrt službeno je proglašena samoubojstvom, no to objašnjenje čini se neuvjerljivim – što se onda dogodilo dokturu Guddenu? Nesretni slučaj također “ne pije vodu”, znamo li da je Ludwig bio vrstan plivač te da je toga toplog dana jezero bilo mirno poput ulja. Uz to, na mjestu na kojem su trupla pronađena, voda je bila duboka tek nešto više od mera. Indikativno, na obdukciji nije pronađena voda u plućima nesretne dvojice, što znači da utapanje nije moglo biti uzrok smrti.
Preostaje još jedna mogućnost – ubojstvo. Dokaza za nju nema… Ako ne računamo dnevnik koji je pronađen nakon smrti Jakoba Lidla, kraljeva ribara. U njemu, crno na bijelom, stoji da je kralj upucan zato što je pokušao pobjeći iz dvorca. “Prisilili su me da se zakunem kako nikome – ni supruzi, ni osobnom ispovjedniku pa ni na smrtnoj postelji – neću reći određene stvari. U zamjenu za šutnju, država se pobrinula za moju obitelj”, stajalo je u dnevniku. Štoviše, detaljno su opisani kraljevi posljednji trenuci. Lidl je navodno bio sakriven u čamcu na jezeru, čekajući da preveze Ludwiga do njegovih pristaša. “U trenutku kad je zakoračio u čamac, začuo se pucanj s obale. Mislim da ga je ubio na mjestu – u sekundi se srušio preko ruba čamca”, zapisao je Lidl.
Premda je vrlo sugestivna, ovu teoriju valja uzeti s rezervom – na kraljevom tijelu nije pronađena ni jedna rana… Ili je netko lažirao nalaz obdukcije. Ludwiga je naslijedio brat Otto. Ironično, ovaj je uistinu bio mentalno nesposoban za vladavinu, pa je podmukli Luitpold ostao regent!
Piše: Lucija Kapural
