Tajni Hitlerov program ubijanja djece, kao i odraslih osoba sa zdravstvenim teškoćama

Riječ eutanazija u nacističkoj Njemačkoj se koristila kao eufemizam za neopravdano ubojstvo. Taj je proces imao više etapa, a u svakoj idućoj fazi su “apetiti” nacista rasli zbog čega je je ovaj program postajao sve monstruozniji.

„Nulti slučaj“

Nacisti su željeli stvorili superiornu arijevsku rasu zbog čega su posebnu pozornost posvetili eugenici, znanosti koja je željela primjenom određenih metoda stvoriti poboljšanu rasu. Kao uvertira u taj program može se uzeti “Zakon o nasljednim bolestima” kojim je trebalo svesti na najmanju moguću mjeru rađanje djece s poteškoćama Zbog toga je sterilizacija postala obavezna za sve koji pate od nasljednih bolesti 1933. Tako su sterilizirali ljude s epilepsijom, shizofrenijom, mentalno retardirane osobe, kronične alkoholičare i druge. Sterilizirala su se i djeca rođena u miješanim brakovima bijelaca i drugih rasa, kriminalci i njihovi potomci. Voditelji programa bili su dr. Karl Brandt i visoki dužnosnik Philip Bouhler. Hitler je imao širu viziju programa koju je predložio svom liječniku Karlu Brandtu i pravniku Hansu Lammersu o istrebljenja svih ljudi od kojih društvo ne može imati nikakvu korist. Taj se dio programa počeo ostvarivati nakon što je došlo do smrti peteomjesečnog Gerharda Kretschmara. Dječakov otac Richard Kretschmar smatrao je svoje dijete čudovištem zbog čega je od lokalnog liječnika tražio da ga se uspava. Nakon što je to liječnik odbio učiniti, ovaj se izravno obratio za pomoć Hitleru koji mu je poslao svog osobnog liječnika u jedno selo u blizini Leipziga kako bi ovaj pregledao dijete. Brandt je zaključio da je dijete bolesno i da mu nema spasa, nakon čega je ono ubijeno injekcijom 25. srpnja 1939. Taj je čin označio početak masovnog ubijanja novorođenčadi i male djece u Njemačkoj.

Masovno ubijanje djece s teškoćama


Cilj ovog tajnog programa je bio eliminirati sve one koji su „nedostojni življenja“. Počelo se s ubijanjem djece s teškoćama u razvoju u ljeto 1939. godine. U kolovozu 1939. nakon smrti dječaka osnovan je “Reichov odbor za znanstveno registriranje nasljednih i urođenih bolesti”. Odbor je trebao registrirati rođenja sve novorođenčadi i djece do tri godine s teškoćama. Većina roditelja ne bi dobrovoljno dala ubiti svoju djecu, no liječnici su ih uvjeravali da idu u posebne klinike, gdje će dobiti bolju medicinsku skrb. U stvarnosti išla su u centre za istrebljenje, najčešće smještene u psihijatrijskim bolnicama gdje su ubijena injekcionim putem. Nakon ubojstva roditelji bi bili obaviješteni da im je dijete umrlo iz nekog izmišljenog razloga, obično se kao razlog navodila upaća pluća. Neka djeca poslana su u dječju kliniku Am Spiegelgrund u Beču, gdje nisu ubijena samo injekciono već i  plinom, druga fizičkim zlostavljanjem, a neka od gladi. Još uvijek u privatnim kolekcijama se čuvaju neki od mozgova tako ubijene djece. Smatra se da je eutanazirano tijekom rata 10 000 djece s poteškoćama.

Širenje programa na odrasle osobe sa zdravstvenim problemima

Već u rujnu 1939. došlo je no novog širenja programa na odrasle osobe s određenom mentalnom ili fizičkom problematikom, a koje su živjele po institucijama. Ovaj je tajni program poznat pod kodnim imenom “T4” i dolazio je od adrese ureda voditelja ovog programa u Berlinu, odnosno naziva ulice i broja kuće ( Tiergartenstrasse 4). Ubrzo su osnovana mjesta za provođenje eutanazije na više lokacija (Bradenburg, Grafeneck, Bernburg, Sonnenstein, Hartheim, Hadmar). U provedbi ovog plana sastavljani su upitnici koji su poslani svim službenicima u javnim i privatnim ustanovama, a koje su se brinule za mentalno oboljele, stariju populaciju i kronične bolesnike. Taj je upitnik odavao dojam statističke ankete. Naglasak je u njemu bio na radnoj sposobnosti pacijenta i svrstavanju u kategorije po bolestima. Uklanjanje nepoželjnih odraslih osoba počelo je tijekom 1940. Pacijenti su autobusima ili vlakovima prevoženi do plinskih postrojenja, što se pokazalo jeftinijim načinom uklanjanja nepoželjnih osoba. Nekoliko sati po dolasku su bivali ubijani u komorama. Nakon toga službenci programa “T4” su spaljivali tijela u krematorijima. Drugi su uzimali pepeo kremiranih žrtava sa zajedničke hrpe i slali ih rodbini. Obitelj je primala urnu sa smrtovnicom, pri čemu je popratna dokumentacija o uzroku i datumu smrti bila izmišljena. Na listi su bili i homoseksualci pa čak i bolesni njemački vojnici. Nisu svi ubijeni u plinskim komorama neki su strijeljani, neki su ubijani i injekciono.

Javna tajna

Program je ubrzo postao javnom tajnom zbog čega je došlo do masovnih prosvjeda, posebno među svećenstvom. Zbog prosvjeda Hitler je zaustavio ovaj program eutanazije krajem kolovoza 1941. Obustava 1941. bila je samo formalnog tipa i neslužbeno se program i dalje provodio do kraja rata, samo se obavljao na znatno tajniji način. Uz djecu i odrasle s poteškoćama masovno su se počeli kasnije ubijati Židovi, Romi i druge nepodobne osobe.

Slična politika i na okupiranom području

Razlika u ubojstvima ove kategorije ljudi s nekim zdravstvenim poteškoćama na okupiranom području je bila u tome što su ubojstva provodili pripadnici SS-a i policije dok su u samoj Njemačkoj ubojstva radili liječnici. Tamo su bolesnici ubijani u masovnim pucnjavama i mobilnim plinskim komorama. Osim toga na okupiranom teritoriju ovaj plan nije sadržavao ideološku komponentu stvaranja superiorne rase već samo ekonomsku, kako se riješiti onih koji opterećuju državni sustav. Ujedno su tako ispražnjene ustanove korištene kao vojarne, bolnice za njemačku vojsku, skladišta za streljiva, a nekada i kao i mjesta službenog ubijanja. Program je bio generalna proba za još masovniju genocidnu politiku koja je obuhvatila Židove i Rome, ali i druge.

Rezime

Posljednje eutanazirano dijete bio je Richard Jenne u Kauferenu u Bavarskoj, u gradu kojega su okupirale američke trupe i to tri tjedna nakon što je grad došao pod američku kontrolu. Tijekom prvog dijela programa eliminacije osoba se teškoćama, liječnici su ubili više od 70 0000 ljudi. Na suđenju u Nürnbergu otkriveno je da su njemački i austrijski liječnici nastavi s ubijanjem pacijenata nakon 1941. te da je otprilike 275 000 do 300 000 ljudi ubijeno u programu” T4″ do kraja rata. Osobni Hitlerov liječnik obješen je 2. lipnja 1948.

Ovaj dio ljudske povijesti potvrđuje izreku Arthura Schopenhauera koja kaže da je „Čovjek u biti strašna i divlja životinja…”

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari