Dok pogled na stare grobove većinu ljudi ispunjava jezom, pobuđujući asocijacije na prolaznost života i nelijepe stvari koje se s našim tijelima događaju kad ih spuste u raku, za arheologe su riznica dragocjenih informacija o minulim kulturama. Ponekad, međutim, posljednja počivališta otvaraju više pitanja nego što daju odgovora. Evo nekoliko primjera!
Vampir iz Lugnana
U blizini talijanskoga grada Lugnana, arheolozi su prije četiri godine pronašli kostur desetogodišnjeg dječaka. Njihovu znatiželju zagolicala je činjenica da je maleno truplo, staro oko 1.500 godina, pokopano s – kamenom u ustima!
Kostur, koji je i najvećim stručnjacima utjerao jezu u kosti, otkriven je na tzv. “Groblju beba”, masovnoj grobnici za dojenčad preminulu od malarije. Arheolozi su zaključili da je, s obzirom na položaj dječakove vilice, kamen namjerno tamo stavljen.
Praznovjerni mještani truplu su nadjenuli nadimak “vampir iz Lugnana”, a znanstvenici smatraju da nisu daleko od istine. Naime, velika je mogućnost da su se oni koji su na ovakav način sahranili dječaka bojali da će isti ustati iz mrtvih te zaraziti žive tada neizlječivom bolešću.
Ovu tezu potvrđuju predmeti ranije pronađeni na “Groblju beba”: brončane posude ispunjene pepelom žrtvovanih životinja, žablje kosti i noge vrana po svoj su prilici korišteni u magijskim ritualima za zaštitu od bolesti. Ranije je također otkriven kostur trogodišnjakinje, s kamenjem koje njene ruke i noge drži pričvršćenima za tlo. Groblje je izgrađeno tijekom petog stoljeća, u vrijeme kad je epidemija malarije desetkovala populaciju u tom kraju.
Združeni u smrti
Na farmi Skeiet u središnjoj Norveškoj, arheolozi su svojedobno pronašli neobično vikinško groblje. Pomoću georadara, naprave koja koristi emitiranje radio-valova za detektiranje prisustva predmeta u zemlji, locirali su a potom otkopali dva drvena vikinška broda, koji su se nalazili jedan u drugome.
U onome većem, dugačkom deset metara, počivali su posmrtni ostaci muškarca, po svoj prilici ratnika – bio je zakopan s kopljem, kratkim mačem i štitom. U brodu dugačkom sedam metara, položenom u veći brod, pokopana je pak mlađa žena, zajedno s ogrlicom, dva broša, ukrasima za kosu, nekom vrstom vretena te kravljom glavom.
Nesumnjivo je da su oboje pripadali višim društvenim slojevima, za koje su ukopi u brodovima bili najčešći odabir, no ono što je arheologe iznenadilo bilo je otkriće da je muškarac pokopan u osmom stoljeću, u razdoblju tzv. merovinške ere – najmanje stotinu godina prije žene!
Znanstvenici su zaključili da su, nakon ženine smrti, Vikinzi otkopali muškarčev brod te u njega pažljivo položili brod s njenim posmrtnim ostacima, da bi potom zakopali oba plovila. Jedino pitanje je – zašto?
Voditelj iskopavanja Raymond Sauvage iznio je zanimljivu teoriju. “U društvu koje nije bilo poznato po ostavljanju zapisa, dvostruki grob po svoj je prilici trebao označiti vlasništvo ove imućne obitelji nad farmom”, ispričao je. U srednjem vijeku je, naime, zakon od obitelji zemljoposjednika tražio da dokaže kako su njeni članovi bili vlasnici zemlje unatrag najmanje pet generacija.
U ratnice luk i strijela
Prije pet godina, arheolozi su u armenskim planinama pronašli grobnicu koja datira iz devetog stoljeća prije Krista, odnosno iz razdoblja kad se na ovom teritoriju prostiralo drevno kraljevstvo Urartu. Okružen keramičkim vazama i nakitom, u njoj se nalazio kostur mlade žene. Zbog raskošnih predmeta s kojima je pokopana, znanstvenicima je odmah bilo jasno da se radi o djevojci iz višeg staleža, no istraživanja su pokazala da je pokojnica bila mnogo više od pripadnice elite.
Istraživački tim, predvođen dr. Anahitom Khudaverdyanom s armenske Nacionalne akademije znanosti, iz njezina mišićnog okvira zaključio je da je za života bila podvrgnuta teškome fizičkom treningu. Utvrđeno je da je najvjerojatnije bila profesionalna ratnica, koja je gotovo svakodnevno napinjala luk i ispaljivala strijele.
Njene bedrene kosti pokazale su da je imala izražene glutealne mišiće, što je možda bio rezultat učestalog jahanja. Nadalje, u lijevom koljenu pronađen je vršak željezne strijele, a na desnom bedru i potkoljenici bili su primjetni tragovi uboda i posjekotina. Uzrok smrti nije definitivno utvrđen, no postoje indicije da su joj presudile rane zadane s dva različita oružja, sjekirom i mačem, odnosno da se borila s dva ili više napadača.
Narod kraljevstva Urartu borio se lukovima i strijelama jašući na konjima. Uz ratnike su se često borile njihove supruge, pa znanstvenici spekuliraju kako je taj običaj mogao nadahnuti Grke da kreiraju mit o Amazonkama. O neustrašivim ratnicama, koje su rezale lijevu dojku kako bi lakše napinjale luk, pisali su grčki povjesničari Herodot i Strabon, a spominje ih i Platon. Prema njima, nastanjivale su prostor Kavkaza – što nije daleko od današnje Armenije!
Piše: Lucija Kapural
