Slučajevi masovnih nestanaka ljudi dobro su dokumentirani kroz povijest, mada ne i uvijek objašnjeni. Zacjelo ste čuli za izgubljenu koloniju Roanoke i brod duhova “Mary Celeste”, a o nestalim stanovnicima eskimskog sela smjepštenog na obali jezera Angikuni već smo pisali. Nešto slično dogodilo se u Hoer Verdeu. Ovaj pitoreskni gradić u srcu brazilske džungle poprište je nikada riješenog misterija – svih njegovih 600 stanovnika iščezlo je bez traga i glasa!
Dana 5. veljače 1923. godine, manja skupina ljudi doputovala je u Hoer Verde, u posjet rođacima. Čim su se približili gradu, shvatili su da nešto nije u redu: uobičajenu graju mališana, tegobne uzdahe poljoprivrednika i lavež pasa zamijenila je grobna tišina. Ulice su bile sablasno puste, a kapci na kućama udarali su na vjetru. Stigavši do doma rođaka, posjetitelji su u čudu primijetili da su ulazna vrata širom otvorena. Sa zebnjom u srcu, koja je postajala intenzivnija sa svakim korakom, hodali su iz prostorije u prostoriju, dozivajući svoje najmilije. Nitko im nije odgovorio. Kuća je bila prazna. Da stvar bude još neobičnija, shvatili su da su kako su njihovi rođaci otišli u žurbi: dopola ispražnjeni tanjuri stajali su na obiteljskom stolu, kao nijemi svjedoci života prekinuta u svojoj rutini.
Prestrašeni, došljaci su otrčali do susjedne kuće, no ni u njoj nikoga nije bilo… Baš kao u još nekoliko nastambi na čija su vrata pokucali. Ne znajući što da učine, za pomoć su se obratili policiji. Snage zakona nisu ih dovele do prosvjetljenja. Ustanovile su da su sve kuće prazne a svi stanovnici nestali u nepoznatom smjeru i iz nepoznatih razloga. Nije bilo tragova zasjede, napada ili krvi. Jasno je bilo samo jedno – ljudi su se toliko žurili da nisu imali vremena ni spakirati najosnovnije stvari. Za sobom su ostavili sve – novac, dokumente, dragocjenosti…
Da razlozi njihova nestanka nisu lijepi ni ugodni, svjedočila su otkrića u lokalnoj osnovnoj školi. Ondje, na podu učionice, pronađen je pištolj koji je još uvijek mirisao na barut, što će reći da je iz njega nedavno bilo pucano. A na školskoj ploči, stajale su kredom ispisane riječi koje su potjerale žmarce niz kralježnicu čak i najiskusnijim istražiteljima: “Nema spasenja”.
Istražitelji su isprva spekulirali da su stanovnici Hoer Verdea pobjegli u strahu od lokalnih gerilskih grupa ili pak nasilnih trgovaca drogom, no ta priča, pokazalo se, baš nije bila uvjerljiva – da je tome bilo tako, negdje bi već osvanuli, nekome se javili… Mogućnost da ih je netko pobio također ne “pije vodu” – sakriti tijela 600 ljudi nemoguć je pothvat, čak i kad se radi o prašumi. Dakako, narednih godina javljale su se i kojekakve teorije o nadnaravnim entitetima uključenim u nestanak, no ni za njih, pogađate, nije bilo dokaza. Slučaj je zatvoren, a napušteni grad s vremenom je progutala prašuma, kao da želi skriti njegovu tajnu u svojim zelenim njedrima.
Piše: Lucija Kapural
