Na poluotoku Gradini, u blizini Rogoznice, smjestilo se jedno od najljepših i najzagonetnijih jezera u našoj domovini – modri dragulj Zmajevo oko. Krško jezero okruženo dvadeset metara visokim stijenama obraslim makijom, koje se nad njim nadnose poput nijemih divova, duboko je petnaest metara i ispunjeno slanom vodom, a s morem je povezano podvodnom špiljom čiji se otvor može vidjeti na površini vode. Špilja, veća i dublja od samog jezera, naziva se Zmajevim uhom.
Ova vodena površina nije poznata samo po jedinstvenoj ljepoti, odnosno bojama koje se mijenjaju od modre i smaragdne na površini do žute i ružičaste u dubini, već i po neobičnoj pojavi koja od davnina plaši i uzbuđuje lokalni živalj. Svakih nekoliko godina, jezero se – kao nekom čarolijom – zamuti, a njegovi stanovnici kroz dugački prolaz odlaze prema moru. Kad se, nakon nekog vremena, voda ponovno pročisti, ribe, meduze i kornjače vraćaju se u svoj vodeni dom, gdje nastavljaju živjeti do sljedeće takve pojave.
Ovaj hidrološki i geomorfološki fenomen prvi je put službeno zabilježen 1997. godine, a znanstvenici su nedugo potom otkrili biokemijske procese koji stoje u njegovoj pozadini. Jezero se, naime, može smatrati svojevrsnim prirodnim bioreaktorom. U njegovim donjim slojevima nema kisika, nego sumporovodika, a ponekad dolazi do miješanja slojeva vode te se boja vode u cijelom jezeru mijenja. Svakih nekoliko godina, dolazi do prevrtanja vodenog stupca, što stvara uvjete bez kisika u cijelom jezeru. Njegovi stanovnici tada bježe, u protivnom bi došlo do masovnog pomora.
Zbog anoksičkih uvjeta jezerske slane vode, uspoređuju ga s Crnim morem, fjordom Framvaren u Norveškoj ili kraterskim jezerom Pavin u Francuskoj. Stručnjaci pretpostavljaju kako je jezero nastalo tijekom zadnjega ledenog doba, zbog urušavanja velike špilje čija se udubina zatim ispunila vodom. U prošlosti, prije nego što je znanost ponudila uvjerljive odgovore, oko njegove tajanstvene prirode ispredale su se brojne maštovite legende.
Jedna od njih kazuje da je jezero nastalo kad je na njegovu danjašnjemu mjestu pao meteorit, zbog čega ono ima takav oblik; druga spominje svemirsku letjelicu na njegovom dnu. Treća pak govori o dvojici braće, od kojih je jedan bio slijep. Dijeleći nasljedstvo, brat sa zdravim vidom prevario je slijepca, a ovaj ga je, sluteći da nešto nije kako bi trebalo biti, prokleo riječima: “Ako nisi pravedno podijelio, neka se sve pretvori u jezero!”.
Posebno zanimljiva jest legenda o rogozničkom zmaju, nemilosrdnom gospodaru jezera. Svakih nekoliko godina, jezero bi proključalo a ova neman izronila na površinu kako bi ubrala krvavi danak – najdeblju ovcu i naljepšu djevojku u kraju. U jednoj od inačica priče, čudovište je dobilo ime i mitološko proširenje: zmaj Murin je, prema predaji, bio izvanbračni sin Here i Posejdona, koji je iz svojih dvora na otoku Velika Smokvica vladao polisom Herakleja. Štitio je stanovnike od osvajača i pljačkaša, a oni su mu svake godine, na najduži dan, morali dati naljepšu djevojku za ženu. Nijedna nesretnica nije preživjela prvu bračnu noć.
Jednog dana, na krilatom konju se pojavio junak Aristoles, praunuk argonauta Jazona. Zaljubio se u djevojku koja je sutradan trebala biti nevjesta strašnome zmaju pa ga je izazvao na dvoboj kopljem. Uz pomoć Hefesta i mjesečeve prašine, oružje mu je iskovala božica Atena, što je Aristolesu pružilo taktičku prednost u borbi. Uspio je zadati fatalnu ranu zmaju a ovaj je, umirući, kandžama iskopao vlastite oči. Jedno je oko bacio daleko iza Mljeta, a drugo mu je u trenutku smrti iskliznulo pod noge i istopilo kamen. U tu udubinu slilo se more i tako je nastalo jezero prikladnog naziva Zmajevo oko. Pomalo zastrašujuća legenda ima i sladunjavi bonus: ako se dvoje zaljubljenih okupa u jezeru, jedno drugom će biti vjerni do kraja života!
Piše: Lucija Kapural
