Svjedokinja pokolja u Lidicama o tragičnoj sudbini djece razdvojene od roditelja

Selo Lidice smješteno je u blizini Praga u današnjoj Češkoj odnosno za Drugog svjetskog rata Čehoslovačkoj. Masakr u Lidicama je izvršen kao dio osvete za atentat na nacističkog generala Reinharda Heydricha, koji je bio imenovan upraviteljem za Češku i Moravsku. Heydrich je slovio kao tiranin kojega su zbog okrutnosti nazivali i “mesarom Praga”. Zbog njegove okrutnosti vrlo brzo je isplanirano njegovo ubojstvo. Atentat su izvršila dva češka antifašista Jan Kubiš i Josef Gabčik dok se Heydrich nemarno vozio praškim predgrađem krajem svibnja 1942. Naime, vozio se u neblindiranom automobilu s otvorenim krovom što je bila posljedica njegove samouvjerenosti, koja ga je u konačnici stajala života. Ovaj je visoki nacistički dužnosnik umro od posljedica napada već početkom lipnja. Nakon njegove smrti njemačka je vlada započela s osvetom koja su krenula s uhićenjima i pogubljenjima, a dovela su i do potpunog uništenja obližnjeg rudarskog sela Lidica, koje je slovilo kao jedno od središta pokreta otpora.

Opkoljavanja Lidica

Njemačke su snage 10. lipnja 1942. opkolile Lidice i onemogućile njegovim stanovnicima napuštanje sela. Svo je stanovništvo okupljeno na jednom mjesto u selu. Potom je došlo odvajanja muškaraca starijih od 16 godina od žena i djece. Sljedećeg su dana muškarci strijeljani. Žene su odvojene od djece i odvedene u koncentracijski logor u Ravensbrücku u Njemačkoj, u kojem je, računa se, njih četvrtina umrla ili u plinskim komorama ili od posljedica teškog fizičko rada. Djeca su pak imala nešto drugačiju sudbinu o kojoj je najbolje svjedočanstvo dala jedna od preživjelih djevojčica Marie Šupíková rođ. Doležalová.


Svjedočanstvo djevojčice iz Lidica u Nürnbergu

Šupíková, u to vrijeme Doležalová iznijela je potresno svjedočanstva o pokolju u Lidicima, tijekom suđenja ratnim zločincima u Nürnbergu. U vrijeme sudskog procesa imala je samo 15 godina. Među strijeljanim muškarcima u Lidicama bili su i njezin otac i brat. Majka joj je poput ostalih žena odvedena u koncentracijski logor u Njemačkoj. Sudbina djece u Lidicama se obično spominje kao dijelom nerazjašnjena, no njihovu tragičnu sudbinu otkriva svjedočenje Marie. Prema njezinim riječima Marie je bila jedno od 80-ro djece poslane u selo Kladno. Tamo su djeca provela tri dana gladna i prestravljena u školskoj dvorani. Nakon toga su prebačena u staru tvornicu u poljskom Łódźu gdje je došlo do podijele djece u dvije skupine, jednu koja će preživjeti i biti poslana na preodgoj u njemačke obitelji i druga koja će biti ubijena. Marie je bila jedno od samo sedmero djece za koju se utvrdilo da imaju poželjne arijevske osobine te je nakon odabira poslana u Poznanj u Poljskoj gdje je ostala oko godinu dana. Ostala djeca su prema njezinom svjedočenju živote završila u plinskim komorama.

Preodgoj u njemačkoj obitelji

Marie je nakon godinu dana boravka u Poznanju usvojena od strane jednog njemačko para koji joj je u skladu s preodgojem dao novo ime. Navela je da su se njezini “novi” roditelji svađali oko njezina prisustva u kući. Djevojčicina “majka” nije bila oduševljena njezinim dolaskom dok je muž bio potpuno predan njemačkoj nacističkoj politici i njezinim ciljevima. U obitelji Schiller ostala je tri godine, sve dok je nije pronašla češka organizacija koja je razdvojenu djecu povezivala s roditeljima. Ovdje je saznala da je u Lidicama onog tragičnog dana izgubila oca i brata, te se suočila s novom bolnom spoznajom da joj je majka na umoru od tuberkuloze. Kada se susrela s majkom kaže da su se odmah prepoznale, ali da nisu mogle razgovarati bez pomoći prevoditelja jer je ona u međuvremenu zaboravila češki jezik.

Kasniji život svjedokinje iz Lidica

Nakon majčine smrti, Marie je otišla živjeti kod svoje tete u Kladno, a poslije je završila medicinsku školu. Po udaji i rođenju kćeri se ponovno vratila u svoje, u međuvremenu, obnovljeno selo Lidice, gdje je obavljala posao tajnice Nacionalnog odbora Lidica, a koji se brinuo o funkcioniranju i održavanju sela. Marie je umrla prije samo nekoliko mjeseci u 88-oj godini života.
Teško je vjerovati, ali život u Lidice se vratio, no prošlost se ne može izbrisati i upravo ovo mjesto svojim oživljavanjem ostaje trajnim podsjetnikom jednog od najstrašnijih razdoblja u povijesti 20. st.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari