Svijet fosila: Dragocjeni vodiči u drevnu prošlost

Fotografija: Pixabay

Skeleti kralježnjaka, kućice, ljušture nižih životinja i biljaka, karbonizirana organska tvar, fosilna smola, mumificirane lešine, okamenjene biljke, kamene jezgre… Kao što je mnogima poznato, fosili odnosno okamine ostaci su nekoć živućih organizama, najčešće sačuvani u sedimentima, a proces njihova nastanka nazivamo fosilizacijom.

Govorimo o ostacima iz geološke prošlosti – ne, kosti mačke uginule prije nekoliko godina niti kućica puža koju ste pronašli na cesti ne mogu se nazvati fosilima. Suprotno uvriježenom mišljenju, fosili su poprilično rijetki, budući da su za njihov nastanak potrebni posebni uvjeti. Evo kako stvar funkcionira!

Kad, primjerice, neki jelen ugine, njegovo truplo brzo će postati “švedski stol” za druge organizme, poput saprofita. Takav jelen nikad neće postati fosil. Prvi preduvjet fosilizacije je, naime, izbjegavanje razlaganja od strane drugih organizama. Ostaci tijela našeg jelena tako moraju biti što prije zaštićeni od vanjskih utjecaja – strvinara, sunca, kiše… Najbolju zaštitu pruža brzo zakapanje pijeskom, zemljom ili blatom na morskom dnu ili u koritu jezera i rijeke.

Zamislimo, primjerice, uginulu ribu, koju je upravo zatrpao pijesak nanesen morskom strujom. Kako vrijeme prolazi, sloj sedimenta koji prekriva njen organizam postaje sve deblji. S vremenom potpuno očvrsne i pretvori se u stijenu, a riba ostaje zarobljena u tom sloju. Podzemne vode isperu ostatke ribe, pa unutar stijene ostane samo kalup, otisak originalnog ostatka. Kalup potom ispune kristali različitih minerala i fosil je gotov. Međutim, taj fosil, dragocjeni dokaz evolucije, zakopan je duboko u slojevima zemlje, a tek nakon nekoliko milijuna godina, uslijed erozije ili uzdizanja tla, bit će izložen na površini, gdje ga paleontolozi mogu pronaći i proučiti.

Piše: Lucija Kapural


Komentari