Možda najimpresivnija uloga glumačke prvakinje Grete Garbo bila je ona u “Kraljici Kristini”, crno-bijeloj povijesnoj melodrami iz 1933. godine. Naslovnu junakinju, švedsku vladaricu iz sedamnaestog stoljeća, portretirala je kao romantičnu heroinu koja se zbog ljubavi odriče prijestolja, neku vrstu fatalne zavodnice. Holivudski prikaz žene koju su nazivali “Semiramidom sjevera” ne podudara se, međutim, s povijesnim činjenicama.
Šepava i pogrbljena
Krenimo od njenog izgleda! Švedska kraljica Kristina (1626. – 1689.) bila je sve samo ne vamp. Evo kako su je opisivali suvremenici: “Pogrbljena je, šepava, nosa dužeg od stope, prilično lijepih očiju ali ne i lijepog pogleda. Ružno se smije, lice joj se nabora kao kad komad pergamenta bacite na užareni ugljen. Jedna joj je dojka za pola stope niža od druge, ne njeguje zube i strašno smrdi. Nosi crnu periku, šešir, mušku kravatu i rubac, koji vezuje poput jahača”. Premda je ovaj opis nedvojbeno karikaturalan, vjerojatno i maliciozan, kraljevski portreti svjedoče da Kristina nipošto nije bila ljepotica poput Garbo. Nadalje, karakter joj bijaše sve samo ne romantičan.
Švedski vladar Gustav II. Adolf (1594. – 1632.), čovjek koji je uspješno ratovao s Danskom, Poljskom i Rusijom te reformirao sudstvo, školstvo i državnu upravu svoje zemlje, imao je samo jednu neostvarenu želju: dobiti sina. Godine 1926. kraljica Marija-Eleonora Branderbuška napokon je rodila. Podigavši kosmatu bebu dubokog glasa i tamne kože, babice brzopleto objavljuju vijest da je dobio nasljednika. Ali, avaj, pri drugom pogledu uviđaju dubinu svoje greške – novorođenče je ženskog spola!
Djevojčica u muškoj odjeći
Umjesto da ih kazni i prepusti se očajanju, kralj odlučuje izvući najbolje iz onoga što mu je sudbina dodijelila te muškobanjastu djevojčicu počinje odgajati kao sina. Malenu je odijevao u mušku odjeću, učio je jahanju i pucanju, a pokazivanje osjećaja bilo joj je najstože zabranjeno. Kristini ovakav odgoj nije teško padao, naprotiv. Zapisi koje je ostavila pokazuju da se nikad ni nije osjećala kao žensko.
Premda je švedski kralj tijekom Tridesetogodišnjeg rata izvojevao brojne blistave pobjede, sreća mu je okrenula leđa 1632. godine. U bitki kraj Lützena, pao je pokošen tanetom iz arkebuze. Otvorilo se goruće pitanje: tko će ga naslijediti na tronu? Kraljica majka Marija-Eleonora nije bila među kandidatima, budući da je proglašena ludom, a kraljeva kći imala je samo pet godina. Odlučeno je ipak da će Kristina naslijediti oca, no pod skrbništvom regentskog vijeća.
Žena koja je okončala Tridesetogodišnji rat
Isprva, njena vlast bila je samo formalna, a stvarni vladar bio je kancelar Axel Oxenstierna. Kristina je i dalje odgajana po nalozima pokojnog oca. Učila je povijest, zemljopis, političku znanost, kemiju, astronomiju, filozofiju, teologiju i strane jezike – do osamnaestog rođendana, tečno je govorila sedam te razumjela desetak jezika, uključujući hebrejski i arapski!
Kad je postala punoljetna, regentsko vijeće predalo joj je vlast. Pokazala se dostojnom odgovorne zadaće koja joj je povjerena: potpisavši Vestfalski ugovor, okončala je Tridesetogodišnji rat i proširila granice svoje zemlje, a u Stockholm je dovela najveće umove svoga vremena, uključujući čuvenog filozofa Descartesa. Premda su joj ti potezi donijeli veliki ugled, kraljicu su mnogi doživljavali kao čudakinju, ne bez razloga.
Prezir prema vlastitom spolu
Prezirući udobnost i pomodnost, spavala je samo tri sata noću i umivala se ledenom vodom, a osim muške odjeće, nimalo kraljevskom dojmu doprinosile su prljave ruke i vulgarne psovke koje su poput rafala izlazile iz njenih usta. Na ogovaranja se nije obazirala, a pripadnice vlastitog spola duboko je prezirala. “Nepodnošljivo mi je odvratno sve što govore i rade žene”, zapisala je u jednom od svojih brojnih dnevnika, s prezirom secirajući slabost i plačljivost pripadnica ljepšeg spola.
Još je po nečemu bila zagonetna dvorjanima – uporno je odbijala sklopiti brak. Kako bi izbjegla prepreke na putu krunidbe, svoga njemačkog rođaka Karla Gustava, kralja Zweibrückena kojeg su opisivali kao “debelog mladića troma uma”, proglasila je zakonitim nasljednikom. Riješivši taj problem, 1649. je svečano okrunjena kao “kraljica Šveđana, Gota i Vandala”.
Brojni ljubavnici (i ljubavnice)
Sljedeće razdoblje njene vladavine bilo je obilježeno brojnim skandalima. Ljubovala je s brojnim plemićima, nerijetko im dodjeljujući namještenja za koja nisu bili sposobni, a pričalo se da je u kraljevskoj ložnici znala ugostiti i lijepe dvorjanke. U potonjem je, čini se, bilo istine: svojoj uzdanici Ebbi Sparre, možda jedinoj ženi koju je cijenila, posvetila je nježne ljubavne stihove. Otkrivši čulnu stranu života, 1654. godine šokira sve odrekavši se prijestolja u korist već spomenutog rođaka, koji sjeda na ispražnjeni tron kao Gustav X.
U pratnji posluge i vjernih doga, bivša vladarica putovala je Europom, nesmiljeno trošeći novac. Godinu dana nakon abdikacije, ponovno je šokirala suvremenike: odrekla se protestantizma, dominantne konfesije u Švedskoj, te postala katolkinja. Nakon što joj je papa Aleksandar VII. dao sakrament krizme, nastanila se u rimskoj palači Farnese, gdje je uživala u raskoši i bludu svake vrste: među njenim priležnicama navodno je bila zloglasna kurtizana Ninon de Lenclos. Ljubavnike i ljubavnice obasipala je darovima, sve dok su plesali kako ona svira. One koji bi je razočarali verbalno je i fizički zlostavljala, a markiza Gian Rinalda Monaldeschija čak je dala pogubiti, optuživši ga da kuje zavjeru protiv nje.
Sve je ostavila Crkvi
U “vječnom gradu”, u kojem je provela posljednja tri desetljeća života, utemeljila je Akademiju Arkadija, stvarajući o sebi legendu učene kraljice. Tijekom života u Rimu, skupila je veliku zbirku rukopisa, knjiga i umjetnina, a družila se s najistaknutijim umjetnicima i učenjacima.
No, želja za vlašću ponovno je počela kolati njenim žilama. Uz pomoć kardinala Mazarina i vojvode od Modene pokušala se dokopati napuljskoga prijestolja, a uz pomoć pape Klementa IX. poljskoga prijestolja. Ti pokušaji bili su neuspješni.
Već dobrano narušenog zdravlja, umrla je na današnji dan, 19. travnja 1689. godine, a sva svoja zemaljska dobra ostavila je Crkvi. U znak zahvalnosti, Sveta Stolica joj je dodijelila čast da bude pokopana u kripti bazilike Svetog Petra u Rimu, u kojoj je sahranjen velik broj papa, zažmirivši jednim okom na njene skandalozne eskapade. Zanimljivo je da je Kristina jedna od samo nekoliko žena u povijesti koje su ondje pronašle posljednje počivalište.
Piše: Lucija Kapural
