Sve što niste znali o kamikazama!

Kamikaze su tijekom vremena postale simbol sulude japanske posvećenosti jednom cilju, a to je u konkrentom slučaju bilo vezano uz samoubilački čin koji je počinjen za sam Japan i cara. Želite li nešto više saznati o kamikazama, njihovoj pojavi, podrijetlu imena i drugom, pridružite nam se u čitanju teksta koji smo danas za vas pripremili.

Pojava kamikaza pred kraj Drugog svjetskog rata  

Pod pojmom kamikaze podrazumijevaju se piloti samoubojice koji su se u Drugom svjetskom ratu svojim avionima zabijali najčešće u američke ratne brodove. Njihovo ime se vezuje uz legendu s kraja 13. st., a prema kojoj se u trenutku kada je mongolska vojska bila blizu pobjede nad Japanom, pojavio snažni vjetar koji je porazio mongolske napadače. Upravo od tog tzv. božanskog vjetra potječe riječ kamikaza koja se sastoji od riječi kami koja znači božanski i kaze u značenju vjetra. Prema japanskom vjerovanju to je vjetar poslan od bogova kako bi došlo do uništenja neprijatelja. Kada je već pred kraj Drugog svjetskog rata postalo jasno da Japanci gube došlo je do stvaranja odreda ljudi koji su se svjesno žrtvovali za viši cilj, a koji im je mogao donijeti određenu prevagu u ratu. Prvi takav samoubilački čin zbio se tek 1944. godine. Nakon prvih velikih uspjeha kamikaze dobivaju zasebnu odoru s znakovljem i predstavljaju posebnu postrojbu japanske vojske. Njihovi rezultati su unatoč jačanju američke protuzračne obrane bili odlični sve dok se ljudi nisu počeli prisilno novačiti u ovu postrojbu.

Manje poznati podaci o kamikazama:


  1. Piloti su roditeljima trebali napisati oproštajno pismo prije odlaska u misiju, a ono bi nakon njezinog izvršenja bilo poslano.

2. Od pilota se očekivalo da bespogovorno umru za svog cara, koji je smatran živim božanstvom. Oni su to prihvaćali, a na glavi su nosili samurajsku traku načinjenu od presavijene bijele tkanine, ukrašene poetskom kaligrafijom, kao simbolom hrabrosti i smirenosti, odnosno spremnosti na odlazak s ovog svijeta. Kamikaza je svojom smrću odavao počast sebi, obitelji i zemlji. Ovi su principi utemeljeni na japanskom samurajskom kodeksu nazvanom bushido (put ratnika).

3. Većina kamikaza je bila vrlo mlada, a vlasti su zapravo i željele iskoristiti mlade idealisitčke umove za svoje svrhe. Kamikazama je bilo čast “umrijeti poput padajućih latica trešnje u cvatu”, kako je zaključila profesorica antropologije Emiko Ohnuki-Tierney .

4. Oni nisu imali jasnu viziju neprijatelja, što je povezano s njihovim životnim neiskustvom, ali i vojnom propagandom koja se služila romantičarskim nacionalnim zanosom, a za koji je bilo vrijedno umrijeti neovisno o samom suparniku.

5. Neki piloti kamikaze preživjeli su zbog tehničkih problema sa svojim avionima.

6. Prvorođeni sinovi se nisu trebali žrtvovati za cara, a od svih ostalih se očekivalo da budu spremni na samoubilačku misiju.

7. Prije polijetanja bi popili svečano piće, obično je to bilo sake (rakija od riže).

8. Smatrali su da će se ponovno naći sa svojim suborcima u šintoističkom hramu Yasukuni,  smještenom u Tokiju. Ovaj je hram posvećen štovanju duhova vojnika koji su poginuli u službi japanskog cara.

Selekcija u odabiru onih koji se mogu žrtovati

Svi su oni znali da je za njih izreka “sretno do kraja života nevjerojatan ishod”, kako je napisao jedan od rijetkih preživjelih pripadnika iz postrojbe kamikaza  Kazua Odachija, u svojoj knjizi “Memoari jednog kamikaze”, odnosno znali su da nemaju vremena za sreću jer im je vrijeme odbrojano. U pitanju je generacija mladih ljudi Japana, koja je svjesno žrtvovana u militarističke svrhe pri čemu je trešnjin cvijet, kao simbol krhkosti i prolaznosti života, iskorišten u vojnog propagandi. Ta je propaganda ciljala na mladu skupinu ljudi sklonu introspekciji, pobuđujući u njima osjećaj potrebe žrtovanja za viši cilj jer život je ionako prolazan. Na taj je način stvorena selekcija između onih, kod kojih takva propaganda zbog iskustvenog aspekta i “šamara realnosti” nije palila, i onih koji su se zbog svoje mladosti i “ludosti” žrtvovali, i na kojima je izrastao novi, današnji Japan.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari