Godine 1920. na snagu je stupio 18. amandman Ustava Sjedinjenih Američkih Država, kojim se zabranjivala proizvodnja i prodaja alkoholnih pića. Drugim riječima, započelo je razdoblje prohibicije, koje će potrajati sve do 1933. godine i ispisati neke od najkrvavijih stranica crne kronike te ukazati na nesavršenost američke demokracije. Za vas smo odabrali pregršt anegdota iz ovoga mračnog i dekadentnog no istodobno uzbudljivog perioda!
Žene protiv krčmi
Uvođenje prohibicije bilo je rezultat dugogodišnjih napora organiziranih trezvenjačkih pokreta, koji su konzumaciji alkohola pripisivali brojna društvena zla – siromaštvo, nezaposlenost, nasilje u obitelji – brkajući uzroke i posljedice negativnih društvenih pojava. Prvi val apstinentskog pokreta u Sjedinjenim Državama započeo je za vrijeme velike vjerske obnove, stotinjak godina prije stupanja na snagu zakona prema kojem je bilo zabranjeno svako piće s više od pola promila alkohola.
Zamah je dobio početkom 20. stoljeća, ujedinjujući naoko nespojive društvene skupine. Borbu protiv alkohola podržavala je rastuća protestantska srednja klasa, sumnjičava spram siromašnih katoličkih useljenika – napose Iraca, koje je bio glas “ispičutura”. Podržavali su je poslodavci, nadajući se kako će ista povećati radnu produktivnost. Podržali su je pripadnici Ku Klux Klana, povezujući opijanje i posljedični kriminalitet sa sunarodnjacima “pogrešne” boje kože. Paradoksalno, podržali su je i Afroamerikanci s juga zemlje, strogo se pridržavajući vjerskih naputaka koje su primili od svojih donedavnih vlasnika. Podržale su je, naočito zdušno, žene – okosnicu trezvenjačkog pokreta činile su zabrinute gospođe koje su željele zatvoriti krčme, prljava mjesta gdje se njihove gore polovice opijaju, što ih čini agresivnima a njihove novčanike praznima. Osobito glasne bile su u vrijeme Prvoga svjetskog rata, dok su njihovi zakoniti bračni drugovi bili na bojištu.
Upravo u vrijeme rata, donesen je Ratni prohibicijski zakon, a njegovo opravdanje bilo je da se žitarice u tim teškim vremenima trebaju koristiti za iće a ne za piće. No, Nacionalni prohibicijski zakon izglasan je tek 1919. godine. Poznat i kao Volsteadov zakon – po njegovu promotoru, kongresniku Andrewu Volsteadu – stupio je na snagu 17. siječnja 1920. godine, kad prohibicija službeno počinje.
Zagovaratelji “suhe politike” slavili su ga kao ultimativnu pobjedu Vrline nad Porokom. Vrlo brzo je, međutim, postalo jasno da je prohibicija farsa, k tome iznimno skupa. Američki građani, naime, nisu imali namjeru prestati piti. Sudovi su bili preplavljeni procesima: do 1929. godine, pola milijuna ljudi završilo je iza rešetaka zbog kršenja zakona o prohibiciji, a zatvorska populacija bila je dvostruko veća od prvobitno planiranog broja.
Iza zelenih vrata
Nakon što su barovi zatvorili vrata, ilegalne točionice alkohola postaju okupljališta mokre braće… I sestara. Tipična “speakeasy”, kako su se ova mjesta u žargonu zvala (zbog činjenice da se u njima pričalo “ispod glasa”), bila je skrivena iza fasade kakvog restorana ili frizerskog salona. Oni koje bi sumnjičavi vratar pripustio u taj hram užitka mogli su se opijati do mile volje, dakako, ako su to mogli platiti. Stalno prisutna opasnost od uhićenja druženjima je pružala dimenziju uzbuđenja, bijega od učmale sadašnjice.
Isprva, bili su to klubovi za gospodu. Slobodoumne dame je, međutim, vrlo brzo privukla aura opasnog glamura. Prohibicija je rezultirala nečim što je ranije bilo nezamislivo: žene su počele piti u javnosti, zajedno s muškarcima, slaveći dekadenciju “ludih dvadesetih”. Osim u alkoholu, uživale su u cigaretama, slušale jazz glazbu i plesale: one hrabrije čak s partnerima tamnije boje kože, što je ranije bilo nezamislivo. Kao nekom čarolijom, alkohol je brisao rodne i rasne barijere. Još jedna lijepa navika široko je usvojena za vrijeme prohibicije – davanje napojnice konobarima i vratarima. Ova praksa, ranije smatrana aristokratskim prenemaganjem, sada je postala istinski izraz zahvalnosti.
U Chicagu, ilegalne točionice alkohola imale su tajni znak prepoznavanja – zelena vrata. Ta tradicija živi i danas: jedan od najpopularnijih barova u gradu, koji posluje od 1921. godine, nosi ime “The Green Tavern”.
Zelena boja na još je jedan način povezana s razdobljem prohibicije. Kongresnici koji su htjeli uživati u dobroj kapljici imali su “svoga čovjeka”. Glavna faca na Capitol Hillu bio je krijumčar George L. Cassiday, koji je mogao nabaviti i najekskluzivnija alkoholna pića. Kvalitetnim viskijem, burbonom i džinom političare žednih grla opskrbljivao je punih pet godina, sve dok 1925. nije zaglavio na državnim jaslama. U trenutku uhićenja, nosio je zeleno pokrivalo za glavu, pa je u legendu ušao pod nadimkom “Čovjek sa zelenim šeširom”.
Nacionalni eksperiment istrebljenja
Odluka vlade o stavljanju alkohola na crnu listu počivala je na zdravstvenim i moralnim razlozima, u teoriji vrlo razumnima, ali stvari su u praksi funkcionirale nešto drugačije. Zabrana je, naime, polučila kontraefekt – u vrijeme prohibicije, konzumacija alkohola porasla je na jednu od najviših razina u povijesti zemlje. Kao što poslovica kaže, zabranjeno voće je najslađe. Nadalje, ilegalne destilerije počele su nicati kao gljive poslije kiše, a preprodaja takvog bućkuriša, poznatog pod poetičnim nazivom moonshine, pala je u ruke organiziranog kriminala. Kako je zarada bila golema, uslijedili su krvavi obračuni među bandama, na čijim platnim listama su nerijetko bili i pripadnici snaga zakona.
Frustrirani takvim razvojem događaja, vladini službenici odlučili su iskušati novu metodu za odvraćanje ljudi od konzumacije alkohola – smrt! Hladni kao špricer, naredili su da se industrijski alkohol, korišten u proizvodnji lakova, goriva i medicinskih preparata, počne trovati. Taj industrijski alkohol su, naime, ilegalni proizvođači masovno krali a potom prerađivali za preprodaju. “Kemijski rat prohibicije”, kako je ova suluda metoda nazvana, pokazao se vrlo učinkovitim. Računa se da je nacionalni program trovanja industrijskog alkohola ubio barem deset tisuća američkih građana. Koliko ih je oslijepio ili na druge načine osakatio, ne zna se. Pogađate, najdeblji kraj izvukli su oni siromašni, koji si nisu mogli priuštiti skupi, pročišćeni alkohol. Za ono što je jedan mrtvozornik nazvao “nacionalnim eksperimentom istrebljenja” nitko nikad nije odgovarao.
Na tajnom zadatku
U borbi protiv neposlušnih ugostitelja, krijumčara i mafijaša osobito se istaknuo jedan uistinu osebujan vladin službenik. Isadore “Izzy” Einstein, neugledan, debeo, proćelav, pomalo škiljav sredovječni muškarac, napustio je siguran posao u poštanskom uredu kako bi pristupio novoosnovanoj Federalnoj jedinici prohibicije. Ingeniozan poput prezimenjaka, tvorca teorije relativnosti, a uz to lukaviji od lisice, postao je najjače oružje snaga zakona.
Njegov modus operandi sastojao se od igranja na kartu vlastite običnosti: kriminalci su sa simpatičnim, ružnjikavim i brbljavim gospodinom rado sjedali za stol i razvezivali jezike, uvjereni da ovaj ne predstavlja nikakvu opasnost. Predan poslu, Einstein je s vremenom u narativ počeo ubacivati elemente onoga za što je znao da nitko neće povjerovati – istine. Široko se osmjehujući, objektima istrage predstavljao se kao federalni agent, na što bi u pravilu svi prasnuli u smijeh. Znao bi otići i korak dalje: pred licem bi im mahnuo svojom policijskom značkom, a mnogi su komentirali kako tako lošu krivotvorinu u životu nisu vidjeli.
Još za jednu stvar je pokazao nevjerojatan talent – prerušavanje. Često je to činio u tandemu s partnerom Moeom Smithom, prethodno dogovarajući pomno osmišljene igrokaze i ludo se zabavljajući na poslu. Prema izvještaju ATF-a (“Bureau of Alcohol, Tobacco, Firearms and Explosives”), hapsio je prekršitelje odjeven kao njemački trgovac krastavcima, osiromašeni poljski grof, mađarski violinist, židovski pogrebnik, francuski konobar, talijanski prodavač voća, ruski ribar te kineski (!) perač rublja… Jednom se čak maskirao u crnca, svodnika iz Harlema, a apsolutni trijumf doživio je u suradnji sa Smithom, kad je otkrio jedno od najvećih skloništa ilegalnog alkohola u zemlji glumeći njegovu – suprugu!
U nepunih pet godina, koliko su zajedno obavljali ovaj posao, Izzy i Moe iza rešetaka su strpali 4.932 krijumčara, što će reći da su bili odgovorni za gotovo dvije trećine uhićenja vezanih za prohibiciju u gradu New Yorku. Čak ni Eliot Ness, koji je jurcao za momcima Ala Caponea po Chicagu, nije se mogao približiti njihovim brojkama. Nakon što je otišao iz policije, Einstein se posvetio poslu koji je zahtijevao sličan set vještina – postao je trgovački putnik.
Lice s ožiljkom
Među gangsterima koji su se obogatili krijumčarenjem i prodajom alkohola u razdoblju prohibicije istaknuto mjesto pripada već spomenutom Caponeu, čovjeku koji se na vizit-karti predstavljao kao trgovac rabljenim namještajem. “Zarađujem tako što zadovoljavam potrebe javnosti. No, kad ja prodajem rakiju, zovu me kriminalcem, a kad je moji kupci na srebrnom pladnju poslužuju negdje na Lake Shore Driveu, zovu ih dobrim domaćinima”, upozorio je jednom prilikom na dvoličnost sustava.
Malo je toga u djetinjstvu Alphonsea Caponea dalo naslutiti što će od njega postati. Na svijet je došao 1899. u New Yorku, kao četvrto od devetero djece brijača Gabrielea i švelje Teresine, emigranata iz sela Castellammare di Stabia u okolici Napulja. Gabriele je bio radišan čovjek koji je, za razliku od mnogih useljenika, znao čitati i pisati, pa je napredovao do vlasnika brijačnice i omogućio obitelji pristojan život. Bistar i marljiv, Alphonse je imao solidne ocjene u školi, a vladanje mu je bilo primjereno do četrnaeste, kad se potukao s učiteljem. Premda je tvrdio da se samo branio, izbačen je iz škole. Počeo je provoditi vrijeme na ulici, gdje je ušao u orbitu lokalnog gangstera Josepha Torrija. Capone se, zajedno s prijateljem Luckyjem Lucianom, pridružio njegovoj “Bandi iz ulice James”.
Mentor mu je isprva pronašao legalan posao, onaj pipničara u taverni “Howard Inn”. Upravo ondje Capone je zaradio nadimak pod kojim će ući u povijest – “Lice s ožiljkom”. Kad nije točio pića, 18-godišnjak se udvarao atraktivnim gošćama. Te ljetne večeri je, međutim, odabrao pogrešnu: sestru gangstera Franka Galuccija. Kad joj je dobacio neku vulgarnu opasku, njen brat je dograbio nož i izrezao drznikov lijevi obraz. Capone će kasnije lagati medijima da je ožiljak zadobio u ratu.
Nedugo nakon što se vjenčao Irkinjom Mary Coughlan i napravio joj sina, Capone odlazi u Chicago, gdje je Torrio preselio svoje operacije. Šef tamošnje mafije u to je vrijeme bio Big Jim Colosimo, Torriov ujak, a glavni posao mu je bilo vođenje bordela. Kad je na snagu stupila prohibicija, Torrio je shvatio da se velik novac krije u ilegalnom alkoholu, ali Colosimo nije bio zainteresiran za taj tip posla. Drugim riječima, stajao je na putu Torrijevim ambicijama. Nakon što je unajmio prijatelja da likvidira Colosima, osiguravši alibije za sebe i Caponea, Torrio postaje šef čikaške mafije a Capone, koji mu je ranije vodio knjige, njegova desna ruka.
Tijekom narednih nekoliko godina, njihova banda zgrnula je bogatstvo na ilegalnoj proizvodnji i prodaji alkohola, ali i mnogo neprijatelja među rivalskim kriminalnim organizacijama. Nakon što je jedva preživio pokušaj atentata, Torrrio se povlači u “mirovinu”, a nadzor nad svojim poslovima, koji su tada već obuhvaćali tisuće javnih kuća, kockarnica i ilegalnih točionica alkohola, prepušta štićeniku Caponeu.
Premda je imao samo 25 godina kad se našao na čelu jedne od najvećih mafijaških obitelji, ovaj je pokazao neobičnu poslovnu spretnost, ali i odlučnost da se obračuna sa svima koji su mu se usudili usprotiviti. Premda službeno ne postoji dokaz da je sudjelovao u “pokolju na Valentinovo”, likvidaciji članova rivalske bande Bugsa Morana, svima je bilo jasno da je upravo Capone naručio krvoproliće. A, po potrebi, i sam je znao “zaprljati ruke”: trojicu gangstera, za koje je sumnjao da su promijenili strane, utamanio je bejzbolskom palicom.
Premda je godinama potplaćivao policajce i političare a javnost ga je voljela, takvi izgredi nisu se mogli nastaviti unedogled. Kad je na čelo FBI-ja došao ambiciozni Elliot Ness, obruč oko mafijaškog šefa počeo se stezati. Federalci su, naime, imali novo oružje u borbi protiv gangstera: počeli su ih optuživati da su utajili porez na svoju nezakonito stečenu imovinu. Upravo na ovoj banalnosti “pao” je zloglasni Al Capone. Godine 1931. proglašen je krivim za taj zločin i osuđen na jedanaest godina robije.
Najzanimljiviji podatak ostavili smo za kraj: Vincenzo Capone, stariji brat Ala Caponea, bio je prohibicijski agent! Kako bi skrio svoj identitet, promijenio je ime u Richard James Hart.
Dan opoziva
“Plemeniti eksperiment”, kako je prohibiciju nazvao predsjednik Herbert Hoover, završio je nedugo nakon dolaska Franklina D. Roosevelta na vlast. Službeno je okončan 5. prosinca 1933. godine, kad je ratificiran Dvadeset prvi amandman Ustava SAD-a. Tog dana, Roosevelt izgovara legendarnu rečenicu: “Vrijeme je da se popije jedno pivo”. New Orleans pak pravda svoj nadimak “Big Easy” proslavom ove odluke uz topovsku kanonadu. Napokon, Amerikanci su jade zbog Velike depresije mogli utopiti u čašici, kako se i pristoji, a da ne krše zakon. Pozadina historijske odluke? Službeno, htjelo se stati na kraj kriminalu. Neslužbeno, vlasti su, u svjetlu gospodarske krize, uvidjele da gube milijune dolara poreznog novca zbog zabrane prodaje i proizvodnje alkohola te da moraju nešto učiniti.
Zanimljivo, Osamnaesti amandman, poništen Dvadeset prvim, do danas je ostao jedini amandman koji je izbačen iz američkog Ustava. Zakonska regulacija alkohola je, po završetku prohibicije, prepuštena saveznim državama, koje su je u nekim slučajevima delegirale lokalnim vlastima. U državama “Biblijskog pojasa”, u kojima je vjera temeljni dio društva, još uvijek postoje stotine “trijeznih okruga”, u kojima je prodaja alkohola jako ograničena.
Piše: Lucija Kapural
