Suđenje desetljeća: Je li mlada dadilja doista ubila bebu koja joj je bila povjerena na skrb?

Fotografija: YouTube screenshot

Louise Woodward bila je obična školarka. Solidna učenica pomalo neugledne vanjštine, bucmasta i povučena, odrasla je u radničkoj obitelji u Eltonu, pitoresknom seocetu u engleskoj pokrajini Chesire. U zadnjem razredu gimnazije, u sklopu programa razmjene učenika, dobila je priliku da se osamostali i iskusi jedan uzbudljiviji život: ponuđen joj je posao dadilje u dalekoj Americi. U prosincu 1996. godine, ponosni no i pomalo uplašeni roditelji ispratili su je na aerodrom. Dva mjeseca kasnije, njihova mezimica naći će se u središtu jednog od najkontroverznijih suđenja svih vremena, optužena za ubojstvo osmomjesečne bebe. Što je pošlo po zlu? Je li se ispod mirnog držanja Louise Woodward krio uragan potisnute agresivnosti ili je devetnaestogodišnjakinja nevina završila na optuženičkoj klupi?

Pod dolasku na odredište, Boston, Louise je bila oduševljena. Dobila je namještenje kod imućne obitelji: povjerena joj je briga za malenog Matthewa, bebu liječničkog para Sunila i Deborah Eappen. Plaća je bila sjajna, poslodavci ugodni, a grad velik i uzbudljiv. Ubrzo su, međutim, počeli problemi. Daleko od roditeljske paske, djevojka je počela izlaziti u noćne provode, što su joj Eappenovi zamjerali. Za jedne takve prigode, kad se kući vratila iza ponoći, oštro su je ukorili, zaprijetivši joj otkazom ako se ne pribere. Nenavikla na sukobe, djevojka ih je poslušala, pa se činilo kako se odnosi popravljaju. A onda je osvanuo taj 4. veljače 1997. godine – dan nakon kojeg ništa više neće biti isto.

Sve je počelo Louiseinim paničnim pozivom hitnoj pomoći. Na snimci, koja će mnogo puta biti puštana u sudnici, čuje se djevojku kako plačnim glasom objašnjava da je malenom Matthewu pozlilo i da teško diše. U roku od dvadesetak minuta, dopremljen je u bolnicu, no nalazio se u kritičnom stanju. Zbog teške traume mozga, pao je u komu, da bi 9. veljače 1997. zauvijek zaklopio oči. Nekoliko dana kasnije, Louise je uhićena.

Dokazi protiv nje bili su snažni, ili se barem tako činilo: bila je sama u kući u trenutku kad je malenom pozlilo, a njegove ozljede upućivale su na ono što stručnjaci nazivaju “sindromom tresenog djeteta” (“shaken baby syndrome”). Naime, liječnici su kod Matthewa Eappena otkrili vrlo specifičnu kombinaciju trauma, tzv. trijadu: krvarenje iza očiju, moždano krvarenje odnosno subduralni hematom te oticanje mozga. Za glavnog tužitelja Gerryja Leonea, ti simptomi postat će neka vrsta svetog trojstva.

Vrlo agresivno i često neargumentirano, odbacivao je svaku mogućnost da su dječakove ozljede nastale na bilo koji drugi način osim trešnjom. U jednom je trenutku čak teatralno demonstrirao kako je Louise ubijala Matthewa, mašući rukama kao da vrši egzorcizam. Teorija tužiteljstva? Mališan je djevojku živcirao svojim plakanjem, pa ga je tresla dok zauvijek nije prestao plakati. Leone je uspio izmamiti nekoliko šokiranih uzdaha od porotnika, što mu je uostalom i bio cilj – čitavo vrijeme igrao je na kartu emocija.


Obrana se pak temeljila isključivo na znanstvenim dokazima. Barry Scheck, odvjetnik gospođice Woodward, uputio je na nekoliko detalja koji se nisu podudarali s već spomenutim sindromom. Na Matthewovim rukama i torzu nije bilo niti jedne modrice – kako je to moguće, zapitao se Scheck, ako ga je optužena zgrabila i snažno tresla? Nadalje, dječakov vrat nije bio ozljeđen, što bi u slučaju traume tog tipa svakako bio slučaj. Adut iz rukava obrane bio je pak Ron Uscinski, neurokirurg koji je pozvan u klupu za svjedoke. Ovaj je iznio hipotezu da su Matthewove ozljede nastale mjesecima prije nego što je optužena uopće stigla u dom Eappenovih, što je otvorilo prozor za razumnu sumnju da je dječaka ozlijedio netko drugi. Kao šlag na torti, poroti je servirana činjenica da je Woodward prošla poligrafski test.

Činilo se da strategija braniteljskog tima donosi ploda. Javnost, koja je isprva osuđivala mladu djevojku, sve više je bila uvjerena u njenu nevinost. U Velikoj Britaniji, napose u svome rodnom kraju, gotovo da je imala jednoglasnu podršku. Zbog takvog razvoja situacije, djevojčini odvjetnici zadovoljno su trljali ruke. Slikovito govoreći, pripremali su ražanj, zaboravljajući na činjenicu da je zec još uvijek u šumi.

Odlučili su pozvati Louise Woodward u klupu za svjedoke, što je uvijek rizičan potez: teško je procijeniti kakav će subjektivni dojam optuženik ostaviti na porotu. Louise je ostavila poprilično loš. Premda je djevojčino izlaganje bilo logično i dosljedno, kao da mu je proturječio čudan poluosmijeh koji joj se svako malo ukazivao na licu. Dakako, moguće je da se radilo o nervoznom tiku, no bilo je jasno da na porotu nije ostavila željen dojam.

Njen odvjetnički tim tada donosi još jednu kontroverznu odluku. Odbijaju nagodbu za ubojstvo iz nehata, koje za sobom povlači znatno blažu kaznu, te odlučuju igrati na sve ili ništa: ili će njihova klijentica biti oslobođena ili će završiti iza rešetaka kao osuđena ubojica. Na njihovu žalost, u poroti nisu sjedili ofratmolozi, kirurzi i neurolozi, već šesnaestero običnih ljudi, od kojih mnogi nisu ni razumjeli komplicirane medicinske dokaze. Kad je sudac izrekao rečenicu “Kriva je!”, dvoranom se prolomio plač djevojčine obitelji i prijatelja. “Zašto mi ovo radite? Nisam to učinila!”, jecala je Woodward u sudnici. Zbog ubojstva drugog stupnja, osuđena je na doživotnu robiju, s mogućnošću pomilovanja nakon petnaest godina.

Odluka suda odjeknula je poput bombe. U Louiseinom rodnom gradu održan je veliki prosvjed, a naslovnice većine britanskih tabloida, kao i dijela američkih, vrištale su o “travestiji pravde”. Djevojčin odvjetnički tim podnio je žalbu na presudu, sa zahtjevom da se ista odbaci ili da se njihovoj klijentici omogući novo suđenje. Sada je sve bilo u rukama suca Hillera Zobela.

Ovaj je, nakon tjedan dana razmatranja, objavio svoju odluku putem interneta, što je bio presedan u sudskoj praksi. U njoj, optužnica je promijenjena u onu za umorstvo iz nehata. Zobel je optuženicu proglasio krivom za taj zločin, no kazna koju joj je dodijelio bila je ona koju je već odslužila u pritvoru – 279 dana. Drugim riječima, pustio ju je na slobodu.

Po povratku u domovinu, Louise Woodward dočekala je gomila novinara. Dok su blicevi bljeskali oko njenog lica, samo je sramežljivo promrmljala da je zadovoljna ishodom suđenja te da sada želi biti na miru sa svojom obitelji. Nikakve izjave za medije nakon toga nije davala. Promijenivši prezima, osigurala si je anonimnost. Jedino što se zna o njenom današnjem životu jest da se udala i da ima jedno dijete te kako je, možda zbog kušnje kroz koju je prošla, s odličnim uspjehom diplomirala pravo.

Ovaj slučaj doveo je do dubljeg razumijevanja sindroma tresenog djeteta. Pedijatar Patrick Barnes, jedan od glavnih svjedoka optužbe, 2011. godine je izjavio kako više ne bi dao isto svjedočenje. “U zadnjem desetljeću došlo je do revolucije u razumijevanju ozljeda mozga. Danas znamo da ozljede koje smo ranije smatrali specifičnima za sindrom tresenog djeteta mogu nastati i na druge načine, primjerice, kao posljedica infekcija ili moždanih udara”, ispričao je liječnik.

Piše: Lucija Kapural

Komentari