Stvarnost čudnija od fikcije: Ubojstvo u sobi 1046

Dana 2. siječnja 1935. godine, crnokosi mladić koji se predstavio kao Roland T. Owen pojavio se na recepciji Hotela President u Kansas Cityju te zatražio smještaj na tjedan dana. Djelatnik koji mu je pružio ključeve sobe 1046 kasnije će ga opisati kao uglađena, naočitog gospodina, a za oko će mu zapeti neobičan detalj: komadić gostova desnog uha je nedostajao, a na čelu je imao duboki ožiljak. Bilo mu je čudno i to što dotični nije imao nikakve prtljage, ali je zaključio kako to se to njega ne tiče.

Kasnije toga dana, sobarica Mary Soptic pokucala je na vrata sobe 1046, a gost ju je pustio u prostoriju kako bi je počistila. Sredovječna žena kasnije će ispričati da se osjećala pomalo nelagodno dok je radila: soba je bila u polumraku, budući da je gost spustio sve rolete te upalio samo malenu lampu koju je prekrio nekom krpom, a premda je bio vrlo ljubazan, Soptic je primijetila da je uzmeniren, možda čak prestrašen. Poput kolege na recepciji, zaključila je da to nisu njena posla te je, završivši čišćenje, izjurila iz sobe.

Sljedećeg dana, Soptic je ponovno trebala čistiti tu sobu. Primijetivši da je zaključana izvana, pretpostavila je da je gost to učinio na izlasku, pa se namalo iznenadila kad ga je, ušavši u sobu, ugledala zavaljenog u fotelji. I ovaj put, jedini izvor svjetla u sobi bila je lampa prekrivena komadom tkanine. Dok je čistila, gost se javio na telefon, a iz razgovora je bilo jasno da će ga uskoro posjetiti muškarac po imenu Don. Doista, kad je sobarica navečer pokucala na vrata sobe 1046 i povikala da je donijele čiste ručnike, grubi muški glas, koji nije pripadao neobičnu mladom čovjeku, odbrusio joj je da ne smeta.

Sljećeg jutra, telefonski operater hotela primijetio je da je linija u sobi 1046 dugo zauzeta. Pretpostavivši da je gost nehotično zaboravio vratiti slušalicu na postolje, poslao je mladog sobara, Randolpha Propsta, da ga na to upozori. Ovaj je kucao i kucao, a budući da nitko nije otvarao, upotrijebio je hotelski ključ te ušao u sobu. Ondje, dočekao ga je prizor zbog kojeg je problijedio kao krpa: gost je klečao na podu, ruku i gležnjeva zavezanih žicom, a iz glave mu je doslovce liptala krv! Osvrnuvši se oko sebe, Probst je shvatio da se krv nalazi posvuda – na tepihu, krevetu, zidovima, pa čak i stropu. Ne gubeći prisebnost duha, pozvao je hitnu pomoć. Liječnik koji je pregledao ozlijeđenog muškarca, dr. Flanders, shvatio je da je ovaj u kritičnom stanju. Otkrio je da se žica nalazi i oko njegova vrata, duboko urezana u meso – bilo je očito da je nesretnika neko davio. Nadalje, bio je krvnički pretučen i uboden nožem u prsa, a glava mu je bila razbijena tupim predmetom. S obzirom na torturu koju je prošao, bilo je čudo što je uopće još živ. Štoviše, liječniku, koji mu je postavljao pitanja kako bi ga održao na svijesti, uspio je čak uputiti nekoliko riječi. “Tko vam je ovo napravio?”, pitao je Flanders. “Nitko”, procijedio je mladić. “Poskliznuo sam se u kadi”. Bile su to njegove posljednje riječi. Do trenutka kad su ga transportirali u bolnička kola, već je bio pao u komu, a 5. siječnja, malo iza ponoći, umro je u bolničkom krevetu.


Detektivi koji su istraživali ubojstvo pokušavali su ući u trag muškarcu koji je posjetio žrtvu u njegovoj hotelskoj sobi, no bez uspjeha. Čega se nesretni mladić bojao? Zašto se krio u polumraku? Je li ga tajanstveni posjetitelj zaključao izvana te u konačnici ubio? Odgovori na ova pitanja nikada nisu pronađeni.

Godinu i pol dana nakon ubojstva, otkriven je stvarni identitet žrtve. Zvao se Artemus Ogletree, a identificirala ga je rođena majka, pročitavši u novinama članak o tajanstvenim zločinima u Americi: opis žrtvina uha i ožiljka podudarao se s onim njezina sina, posljedicom nesreće u ranom djetinjstvu.

Svjedočenje Ruby Ogletree nije rasvijetlilo zločin, naprotiv, učinilo ga je još zagonetnijim. Detektivima je, naime, ispričala da je sina zadnji put vidjela godinu dana prije nego što je ubijen, kad ju je obavijestio da odlazi na autostopersko putovanje Amerikom. Slao joj je razglednice iz različitih gradova, da bi potom dobila pisaćom mašinom natipkano poduže pismo, poslano iz – Egipta! Bilo je potpisano imenom njezina sina, no očito je da ga nije napisao on: poslano je nakon njegove smrti. Formalno, slučaj je još uvijek otvoren, no šanse da će nakon toliko godina biti riješen gotovo su jednake nuli.

Piše: Lucija Kapural

Komentari