Stravični običaji iz prošlosti: Žene u vatri, muškarci na žrtvenicima

Radilo se o “visokim” civilizacijama ili pak “primitivnim” plemenima iz zabačenih dijelova globusa, čovjek kroz stoljeća uporno dokazuje da je spreman za okrutnost kakva ne postoji u ostatku živog svijeta. Donosimo neke od najstravičnijih običaja u ljudskoj povijesti – onima osjetljiva želuca savjetujemo da preskoče naredne retke!

Vreća smrti

U antičkom Rimu, patricid se smatrao najgorim zločinom koji čovjek može počiniti te je, kao takav, za sobom povlačio najgoru kaznu koje se zakonodavac mogao domisliti. Iza prakse poznate pod bezazlenim nazivom poena cullei (“kazna vreće”), krio se čisti sadizam. Kazna bi počinjala bičevanjem. Kad bi ocoubojica prolio vizualno atraktivnu količinu krvi, na glavu bi mu nataknuli vučju kožu, a na noge drvene cipele. Na simboličan način, time su ga htjeli spriječiti da oskvrne zrak ili tlo pod nogama. Tada je na scenu stupala već spomenuta vreća: u nju bi, u društvu nekoliko životinja – najčešće psa, pijetla, majmuna i zmije – zašili osuđenika te ga bacili u rijeku ili more. Kao da utapanje nije dovoljno strašno, životinjska pratnja imala je funkciju poniziti ocoubojicu – lišiti ga ljudskosti i pokazati da nije bolji od zvijeri. U drugom stoljeću, za vladavine cara Hadrijana, uvedena je alternativna kazna: ocoubojica je mogao skončati i tako da ga bace divljim zvijerima u areni.

Gorki okus meda

Ni starim Perzijancima nije nedostajalo sadističke mašte. Osuđenika na smrt strpali bi u izdubljeno deblo, dok su mu ruke, noge i glava virili iz njega. Nesretnika bi potom šopali medom i pojili mlijekom, a med bi mu razmazivali i po licu, što je privlačilo stotine kukaca. Takva prehrana kod žrtve je izazivala eksplozivni proljev, a fekalije su privlačile nove rojeve kukaca. U roku od nekoliko dana, osuđenik bi se pretvorio u plutajuću gangrenoznu ranu razjedenu crvima. Pretpostavljamo da je smrt, kad bi napokon stigla, predstavljala olakšanje. Postojala je i turska inačica ove metode mučenja, nešto jednostavnija: čovjeka bi vezali i zašili u veliku obješenu vreću u koju bi prethodno ubacili mrtvaca u poodmaklom stadiju raspadanja… I tako bi ga ostavili, dok mu se ne pridruži.


Ostala si bez muža? U vatru!

Okrutna praksa sati (“časna žena”) stoljećima je bila svakodnevica u indijskome patrijarhalnom društvu. Riječ je o običaju ritualnog spaljivanja udovica: od njih se očekivalo da, zajedno s truplom pokojnog muža, legnu na pogrebnu lomaču te budu kuš dok ih vatrena buktinja žive guta. U početku, udovice su dobrovoljno pristajale na ovaj čin, vjerujući kako će, zbog njihove žrtve, biti izbrisani svi grijesi voljenog pokojnika. One koje bi se odlučile to napraviti stekle bi veliki ugled. S vremenom, počeli su ih prisiljavati na takvu smrt, pod opravdanjem da, ako ne skoče u vatru, gube čast. Ponekad bi na putovanje s onu stranu granica boli kretale u društvu. Primjerice, prilikom sprovoda maharadža i ostalih moćnika dolazilo je do spaljivanja velikog broja njihovih žena i konkubina. Nakon niza pokušaja bijega s lomače, dakako neuspješnih ali ipak neugodnih za organizatore ovakvih evenata, mjere osiguranja su pooštrene: sirotice su počeli vezati za lomaču ili jedne za druge, a one osobito tvrdoglave bi drogirali. Praksa je bila aktualna sve do 1829. godine, kad su je zabranili Britanci.

Služila si na ovome svijetu, služit ćeš i na onome!

Vikinzi su pokapani su u širokim i dubokim rupama omeđenim kamenjem. Ako se radilo o običnom ratniku, u toj bi rupi i ostao. Mrtvim poglavicama ili proslavljenim ratnicima bila je pak privremeno boravište… Na žalost njihovih ropkinja. Dok su moćnika grickali crvi, njegove ožalošćene ropkinje poredale bi se u špaliru. Ratnici bi tada bi odabrali djevojku – u pravilu onu najljepšu – koja će se njihovu pokojnom gazdi pridružiti na putovanju zagrobnim životom. Siroticu bi nakon toga držali pod prismotrom, tjerajući je pije alkohol, a kad bi ceremonija kremacije počela, od nje se očekivalo da ide od šatora do šatora dok seksualno ne bi zadovoljila svakog muškarca u naseobini. Dok bi je silovali, “hrabri” ratnici u uho su joj šaptali sljedeću rečenicu: “Reci gospodaru da ovo činim zbog ljubavi prema njemu!”. Posljednja postaja njezina tužnog puta bio je najveći šator u selu, u kojem se morala podati šestorici ratnika, nakon čega bi je zadavili užetom te, za svaki slučaj, proboli u srce. Tada bi je, zajedno s pokojnikom, položili na brod ili lomaču te zapalili. Koji je smisao ove jezive prakse? Vikinzi su ovo činili kako bi bili sigurni da će ropkinja služiti gazdi i na onome svijetu, a silovanje je bilo u funkciji akumuliranja pokojnikove životne sile.

Srce na tanjuru, prsti u vatri

Prije 1938. godine, svijet nije znao za postojanje naroda Dani. Slučajno ih je otkrio zoolog Richard Archbold, tijekom svoje treće ekspedicije na Papuu Novu Gvineju. S njihovim običajima javnost je upoznao fotograf Markus Roth, koji je koncem te godine s plemenom proveo nekoliko tjedana, objektivom bilježeći svakodnevni život. Roth je tako doznao da pleme još uvijek prakticira kanibalizam, gosteći se tijelima ubijenih neprijatelja. Sirovo srce bilo je rezervirano za ubojicu, a vjerovalo se da ovaj njegovom konzumacijom dobiva pokojnikovu snagu i mudrost. Rotha je ipak najviše šokiralo ritualno rezanje vrhova prstiju ženama. Činilo se to oštrom sjekirom, nakon što bi izgubile muža, oca ili sina, a ponekad su ovom užasu bile podvrgavane i djevojčice. Amputirani prsti potom bi se spalili, a pepeo pohranio u posebnu posudu. Ova praksa simbolizirala je bol zbog smrti bliskog muškarca, a ujedno je trebala otjerati zle duhove.

Nema zemlje za starce

U svojoj “Povijesti”, Herodot (490. prije Krista – 430. prije Krista) se osvrnuo na “nomade koji se ne drže nikakvog zakona, nose odjeću nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedu ljudsko meso”. Grčki povjesničar nazivao ih je jednostavno “Ljudožderi” odnosno “Antropofazi”. O kome je govorio, ne može se sa sigurnošću utvrditi, no stručnjaci pretpostavljaju da je riječ o nekom od samodijskih naroda koji su živjeli u zaleđu Skita. Govoreći pak o Masagećanima, spomenuo je sljedeći običaj: “Kad čovjek ostari, njegovi rođaci se okupe i žrtvuju ga zajedno s njegovom stokom, a potom se goste tim mesom. To smatraju blaženstvom”. 

Haljina od ljudske kože

Počevši od toltečke ere naovamo, sve stare meksičke civilizacije prakticirale su ljudska žrtvovanja. Paradoksalno, što su običaji i način života postajali sofisticiraniji, to je ova praksa bila češća i okrutnija. Do vrhunca su je doveli Azteci, koji su tijekom šesnaestog stoljeća prolili hektolitre krvi na žrtvenim oltarima. Sam ritual bio je efikasan koliko i sadistički. Žrtva, najčešće ratni zarobljenik, bila je prisiljena leći na kamen, nakon čega bi joj krvnik – u pravilu svećenik – snažnim udarcem nožem od kremena otvorio prsni koš, izvadio srce te ga prikazao Suncu. Nakon toga, žrtvi bi se odrubila glava, a lubanja bi se dodala ljudskim ostacima koji su se skupljali na specijalnom stalku zvanom tzompantli. Horor je tu tek počinjao – oderanu kožu žrtava navlačili su svećenici, poput svečane haljine! Postojala je još jedna, dinamičnija metoda: žrtva, istinabog naoružana ali zavezana za kamen, morala se braniti od četiri dobro naoružana ratnika. Taj ritual Španjolci su nazivali “žrtvovanjem gladijatora”. Sve žrtve smatrane su personifikacijom božanstava, a ritualni kanibalizam koji bi nerijetko uslijedio imao je smisao pričešćivanja.

Carstvo gladnog pauka

Civilizacija naroda Moche, koja je cvala od prvoga do osmog stoljeća na sjevernoj obali današnjeg Perua, iza sebe je ostavila brojne monumentalne građevine, ali i dokaze o prinošenju danka u krvi vječno gladnim nebesnicima. Svećenici, najmoćniji ljudi u društvu, među podanicima bi odabrali dvojicu mladih ratnika te im naložili da se bore. Pobjednik bi poraženog vezao konopcima te odvukao u dvoranu za žrtvovanje. Ta prostorija bila je ukrašena zidnim reljefima koji su prikazivali okrutno božanstvo u liku antropomorfnog pauka. Nakon što bi žrtvu položio na oltar, pobjednik bi joj polagano i metodički rasporio vrat, a još dok bi se nesretni čovjek koprcao u smrtnom hropcu, svećenik bi pohitao do njegova prerezanog vrata s kaležom, spretno ga puneći. Pehar s crvenom tekućinom potom bi se ponudio već spomenutom bogu-pauku, a pobjednički ratnik potom se i sam mogao “osladiti” još vrelom krvlju protivnika. Nakon toga, slijedila je predstava za javnost: s tijela žrtvovanih skidano je meso, a kostur se vješao na zidine hrama, kao obavijest stanovništvu da su božanstva namirila svoju glad… Zasad.

Piše: Lucija Kapural

Komentari