Stravični nacistički eksperimenti na djeci: Dr. Kurt Heissmeyer odstranio im je limfne žlijezde te im u kožu ubrizgao živu bakteriju tuberkuloze!

Fotografija: Wikimedia Commons

Petnaestak kilometara od Hamburga, u ruralnom kraju s tek nekoliko kuća, 1938. godine je osnovan zloglasni Neuengamme, najveći koncentracijski logor u sjeverozapadnoj Njemačkoj. Zajedno sa svojih osamdeset pet satelitskih logora, predstavljao je mjesto čiji su nevoljni stanari napuštali svaku nadu već pri ulasku. U sedam godina postojanja, u njemu je kosti ostavila polovica od 106.000 zatočenika, najčešće zbog dosljednog provođenja principa “istrebljenje pomoću rada”. Ostalima su presudile zarazne bolesti, glad te sadističko iživljavanje stražara. U ovim prljavim, ledenim barakama, stroj smrti radio je do zadnjeg trenutka Drugoga svjetskog rata.

Bijeli autobusi

U proljeće 1945. godine, Njemačka je bila u rasulu, a gorak okus neizbježnog poraza utkao se u svaku poru spaljene zemlje. Savezničke snage su, s istoka i zapada, već duboko prodrle u njemački teritorij a, s njihovim napredovanjem, kod počinitelja zločina jačala je svijest da dokaze o istima treba što prije ukloniti.

Dana 20. travnja te godine, na dan kad je Adolf Hitler slavio svoj posljednji rođendan, iz Neuengammea su, u operaciji “Bijeli autobusi”, evakuirani skandinavski zarobljenici. U spasilačku misiju nisu bila uključena internirani židovski mališani: skupina od deset djevojčica i deset dječaka starih između pet i dvanaest godina ostavljena je s onu stranu žice Neuengammea, kako bi se susreli sa svojom zlom kobi. Bio je to završetak strahovite patnje kojoj su bili izloženi mjesecima.

Stravični eksperimenti na djeci


Mali nesretnici bili su, naime, pokusni kunići u pseudomedicinskim eksperimentima SS-ovskog liječnika Kurta Heissmeyera, monstruma koji im je odstranio limfne žlijezde te u kožu ubrizgao živu bakteriju tuberkuloze. Nekolicini djece patogene je kroz cjevčicu ubrizgao izravno u pluća.

Činio je to sigurnom rukom, bez imalo oklijevanja i suosjećanja – kao što je jednom objasnio, za njega “nije bilo stvarne razlike između Židova i životinja”. Volio je i onu Machiavellijevu da cilj opravdava sredstvo, napose kad je cilj bio napredak znanosti. U zbilji, njegovi pokusi nisu doprinijeli ničemu već su bili puki izraz sadizma.

Vješanje u kotlovnici

Nekoliko sati nakon što su skandinavski zarobljenici odvezeni iz logora, maleni pokusni kunići su, zajedno s četvero odraslih zarobljenika koji su skrbili o njima, puškama potjerani u prohladnu noć. Kratko su putovali do Hamburga, gdje su nagurani u oronulu zgradu osnovne škole, koja se zadnjih mjeseci koristila kao dodatni prostor koncentracijskog logora.

Nešto prije ponoći, skupina je odvedena u podrum. Nakon što su odrasli zarobljenici, među kojima su bila dvojica francuskih liječnika, obješeni o cijev na stropu kotlovnice, došao je red na djecu. Georges André Kohn, slabašni dvanaestogodišnjak koji je jedva stajao na nogama, obješen je prvi, o kuku na zidu.

Za krvnike, pojavio se problem tehničke naravi: dječak je bio odveć lagan te se “posao” otegnuo. Opsovavši, SS-ovski kaplar Johann Frahm iskoristio je vlastitu težinu kako bi ga lišio života. Nakon toga, priznat će kasnije na suđenju, ušao je u štos te je vješao po dvoje djece odjednom, “baš kao slike”. Pomalo razočarano, dodao je kako nijedno dijete nije plakalo u svojim posljednjim trenucima.

Nakon smaknuća djece, SS-ovci su odlučili predahnuti uz rakiju i cigarete. Tada je stiglo vrijeme za vješanje sljedeće grupe, dvadsetorice sovjetskih ratnih zarobljenika. Tijela, kako djece tako i odraslih, sljedećeg dana su vraćena u Neuengamm, gdje su spaljena.

Piše: Lucija Kapural

Komentari