Stravične urbane legende: Demonska dječica s crnim bjeloočnicama

Iza pojma “urbana legenda” krije se osebujan splet pripovjednog kiča i bajkovitog ludila koji se, unatoč očiglednoj neuvjerljivosti, prodaje kao gola istina. Vjerni suprug koji skoči do kioska po cigarete, da se ne bi vratio kući naredna tri desetljeća; djevojka kojoj su gazirani napici rastočili želudac; popularna pjevačica koja se, u kokainskom zanosu, zaigrala bocom i završila na šivanju… Ovakve priče cirkuliraju više-manje oduvijek. Nekoć su bile izvorište mitova, bajki i legendi; danas su dio urbanog folklora. Tijekom vremena, često se mijenjaju: baš kao u igri pokavrenog telefona, neki se dijelovi nadodaju ili izostavljaju. U njima se često isprepliću elementi horora i humora, uz neizostavan upozoravajući ton u stilu “pazi da se tebi takvo što ne dogodi”. Evo nekoliko primjera!

Djeca crnih očiju

Izgledaju poput djece, ali su od njih puno, puno mirniji. Ne govore, ne gestikuliraju, ne smiju se – lutanje u gluho doba noći jedina je aktivnost koju prakticiraju. Blijedi su poput friško ekshumiranih leševa, a ono najstrašnije jesu njihove bjeloočnice: crne su kao da ih je netko obojio tintom, pa im se zjenice uopće ne vide. Tko pogleda u te oči, osjetit će da je zavirio u samo srce tame, mjesto gdje ljubav ne postoji niti u tragovima. Urbana legenda o ovim demonskim entitetima nastala je 1996. godine. Njen tvorac, američki novinar Brian Bethel, zamislio ju je kao fikciju, kompilirajući nekoliko urbanih legendi i mitova iz prošlosti, no priča je vrlo brzo dobila vlastiti život. Poput gljiva poslije kiše, nicali su “svjedoci” koji su u detalje razglabali o susretu s fantomskom dječicom što su im iza ponoći pokucala na vrata. U najvećem broju tih izvještaja, navodio se detalj da crnooki demončići, koji donose bolest, financijsku propast i smrt, ne mogu ući u kuću ako ih domaćin – potencijalna žrtva – izričito ne pozove unutra. Nadalje, često se spomnjao podatak da onaj kome se pojave na pragu iznenada osjeti mučninu, katkad i vrtoglavicu. Postoji mogućnost da dio tih svjedočanstava nije izmišljen, već da se radilo o nestašluku dokone djece, upoznate s urbanom legendom: učinak potpuno crnih očiju može postići i uporabom posebnih kontaktnih leća.

Crni čovjek iz šume


On je visok dva metra i odjeven u crno odijelo. Umjesto ruku, ima dugačke pipke, a lice mu čine tek amorfne konture na kojima ne možemo raspoznati ni oči ni usta. Nakon nekoliko minuta provedenih u njegovoj blizini, čovjeka obuzima paranoja praćena halucinacijama i krvarenjem iz nosa. Živi u šumi, iz koje izlazi samo kako bi otimao djecu. Neke ubija na najokrutnije načine, a neke, u kojima prepozna potencijal za činjenje zla, uzme za pomoćnike. On je Slender Man, zlikovac kojeg srećemo u internetskim horor pričama, stvorenim od strane brojnih autora. Poznate kao creepypasta, ovakve priče svojevrstan su digitalni folklor, moderan ekvivalent stravičnim pričama uz logorsku vatru starijih generacija. Premda su prezentirane kao gola istina, praćene izjavama “svjedoka” i montiranim fotografijama, većini je jasno da je riječ o fikciji. Za dvije dvanaestogodišnje djevojčice, granica između fikcije i zbilje zamaglila se do te mjere da ih je nagnala da počine stravičan zločin. Morgan Geyser i Anissa Weier, školarke iz Milwaukeeja, 2014. su izbole vršnjakinju Payton Leutner kako bi se umilile Slendermanu te postale njegove štićenice! Njihova žrtva spasila se pukom srećom – vratna arterija promašena je za djelić milimetra. Umjesto u šumskom dvorcu antijunaka iz urbanih legendi, napadačice su završile u psihijatrijskoj ustanovi zatvorenog tipa.

Svježa krv za vremešna glazbenika

Ako se kroz četrdeset godina na dnevnoj bazi “pucaš” heroinom, kokainom, LSD-jem i sličnim supstancijama, vrlo je vjerojatno da ti mozak neće biti bistar kao gorski potok. Tako nikoga nisu iznenadile priče da je rock ‘n’ roll dida Keith Richards, kroz čije je nosnice prošlo toliko bijelog praha da ga ni ralica ne bi mogla očistiti, mahao penisom u jednome finom restoranu, pao s drveta na glavu ili pošmrkao posmrtne ostatke voljenog oca. Ono što sve nas čudi jest činjenica da je još uvijek živ. Objašnjenje toga medicinskog fenomena je, prema popularnoj urbanoj legendi, vrlo jednostavno: bogatstvo koje je zaradio omogućuje mu da odlazi na potpunu izmjenu krvi jednom godišnje, dakako, u najvećoj tajnosti. Kad su ga pitali ima li istine u toj priči, glazbenik se samo nasmijao: “Priča je, moram priznati, maštovita, ali ne osobito uvjerljiva. Čak nisam siguran ni je li to, medicinski gledano, uopće moguće”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari