Stravična epidemija sifilisa: Oboljeli su bili prekriveni groznim čirevima, koža im je doslovce trunula, a pojedinci su čak ostali bez nosova ili usana!

Treponema pallidum syphilis bacterium, computer illustration.

Girolamo Fracastoro (1478. – 1553.), liječnik iz Verone, bio je punokrvan renesansni čovjek. Kad nije spašavao pacijente te, počevši od devetnaeste godine, predavao na medicinskom fakultetu, izučavao je astronomiju, geografiju i filozofiju a, onako usput, bavio se poezijom. Osim revolucionarne teorije da zarazne bolesti prenose sitna nevidljiva tjelešca, koja su u stanju razmnožavati se, u nasljeđe nam je ostavio riječ koja je dugo izazivala strah i trepet diljem Europe – sifilis. No, ovaj naziv ne potječe iz njegova znanstvenog rada već iz onoga umjetničkog: riječ je o imenu pastira iz jedne njegove poeme, pisane latinskim jezikom, u elegantnim heksametrima. Pojam je preuzeo iz grčke mitologije, a možemo ga prevesti kao “ljubitelj svinja”.

Poznat i kao lues, po latinskoj riječi za pomor odnosno propast, sifilis je stoljećima zbunjivao najveće znanstvene umove. Danas znamo da je riječ o zaraznoj, najčešće spolno prenosivoj bolesti uzrokovana bakterijom Treponema pallidum. Prenosi se spolnim putem, zaraženim predmetom ili transfuzijom krvi. Nakon inkubacije, koja traje oko tri tjedna, na mjestu infekcije – najčešće spolovilu – pojavljuje se tvrdi čir. U drugom stadiju bolesti, ružni osip prekriva tijelo pacijenta, a nerijetko nastupa i mršavljenje te gubitak kose. U onome posljednjem, aorte pucaju, krv šiklja iz pluća i očiju, a može doći i do paralize te sljepoće. Tada, čovjek se može jedino nadati da će što prije umrijeti. Skladatelj Gaetano Donizetti, pirat Edward Teach, filozof Friedrich Nietzsche, revolucionar Vladimir Iljič Lenjin, pjesnik Charles Baudelaire, slikar Henri de Toulouse-Lautrec, kurtizana Lola Montez i gangster Al Capone samo su neke od čuvenih ličnosti koje je opaka boleština pospremila pod ledinu.

Točno podrijetlo sifilisa je nepoznato. Neki povjesničari medicine tvrde da su ga u Europu, na povratku iz Amerike, donijeli Kolumbovi mornari; drugi pak smatraju kako je bolest i prije petnaestog stoljeća bila poznata na Starom kontinentu, a u Kini još od prapovijesti. Prvi pisani dokazi o izbijanju sifilisa u Europi datiraju iz 1494. godine u Napulju, tijekom francuske invazije. Budući da su ga prenosili vojnici francuskog kralja Karla VIII., u početku je bio poznat kao “francuska bolest”. Tih dana, renesansni Napulj je podsjećao na pakao. Kako antibiotici još uvijek nisu postojali, ljudi su se masovno pretvarali u kreature kakve viđamo u jeftinim horor-filmovima s tematikom zombijevske apokalipse: oboljeli su bili prekriveni groznim čirevima, koža im je doslovce trunula, a pojedinci su čak ostali bez nosova ili usana. Smrtnost je bila strahovita, a atmosfera očajanja sveprožimajuća. Brzinom munje, stravična bolest poharala je Europu – gotovo nijedna zemlja nije ostala pošteđena (prvi poznati slučaj na području Hrvatske pojavio se 1500. godine u Zadru). Strahove tog doba na najplastičniji način prikazuje “Sifilitičar”, potresni drvorez njemačkog slikara Albrecht Dürera.

Iz crkvenjačkih redova, moglo se čuti da je nova pošast Božja kazna zbog grijeha, nemorala i srodnih opačina. Iz onih znanstvenih, nije stizao nikakav pametniji zaključak. Neki od najvećih medicinskih autoriteta tog vremena došli su na ideju da je epidemiju urokovala konjukcija Jupitera i Saturna u znaku škorpiona s kraja anno domini 1484. Paracelsus (1493. – 1541.), jedan od najpoznatijih liječnika u povijesti, opaku boleštinu je smatrao posljedicom kopulacije muškarca oboljelog od kuge i žene zaražene gonorejom.


Potkraj šesnaestog stoljeća, uvidjelo se da je sifilis visoko zarazan, pa su uvedene preventivne mjere: suzbijanje prostitucije i zatvaranje javnih kupališta, gdje se često puštala krv bez ikakvih higijenskih mjera, te zabrana ljubljenja prilikom pozdravljanja. Jedan od prvih lijekova u terapiji bila je živa. Ovaj otrovni element korišten je sve do konca devetnaestog stoljeća, kad je nekome konačno svanulo da su učinci liječenja u pravilu teži od same bolesti.

Pravi uzročnik sifilisa otkriven je tek u dvadesetom stoljeću. Godine 1905. opisala su ga dvojica zaposlenika berlinske klinike Charité, zoolog Fritz Schaudinn i dermatolog Erich Hoffmann. Prvi učinkoviti lijek, Salvarsan, pet godina kasnije je razvio liječnik i kemičar Paul Ehrlich, nakon čega su uslijedila istraživanja penicilina te potvrda njegove učinkovitosti 1943. godine.

Piše: Lucija Kapural

Komentari