Godine 1888., papa Lav XIII. uspostavio je odlikovanje Pro Ecclesia et Pontifice, koje se dodjeljuje za vjernost Crkvi. Uskršnji otak konačno se pripojio Čileu, temeljem ugovora koji je vlada te zemlje potpisala s urođenicima. U Kijevu je proslavljena devetstota godišnjica pokrštavanja Rusa, Van Gogh je u Arlesu odrezao vlastito uho, a u “Vijencu” je objavljen prvi nastavak romana “U Registraturi”, remek-djela hrvatskog književnika Ante Kovačića. Prvi put su udahnuli ruski konstruktor zrakoplova Andrej Tupoljev i budući vladar Kraljevine Jugoslavije Aleksandar I. Karađorđević, a svijet su napustili njemački pjesnik Theodor Storm i hrvatski jezikoslovac Antun Mažuranić. A u Londonu, u sirotinjskoj četvrti Whitechapel, ordinirao je jedan od najpoznatijih ubojica u svjetskoj povijesti.
Čovjek odgovoran za okrutna ubojstva najmanje šest žena, mahom prostitutki, nikada nije priveden licu pravde. U kriminalnim analima zapamćen je pod zloslutnim nadimkom Jack Trbosjek. Osim kompulzivnog nagona za nanošenjem boli i odsutnosti empatije, sa zloglasnim serijskim ubojicama poput Donalda Harveya, Alberta Fisha, Henryja Holmesa i Garyja Ridgwaya povezivala ga je još jedna stavka – narcisoidnost. Baš poput njih, imao je potrebu objelodaniti svijetu što je učinio. U nizu morbidnih pisama Scotland Yardu, potanko je opisivao svoje zločine, izazivajući predstavnike zakona da ga uhvate.
Dana 31. kolovoza 1888. godine, oko 3 sata i 40 minuta ujutro, kočijaš Charles Cross je u Ulici Buck’s Row nabasao na tijelo sredovječne žene. Nesretnica je ležala u lokvi krvi, visoko zadignute suknje, a šokirani čovjek ju je spustio, kako bi očuvao njenu doličnost u smrti. Na poprište zločina ubrzo su stigli policajci, koji su s fenjerima u ruci pretraživali četvrt. Nažalost, počinitelj je već odavno bio umakao. Identitet žrtve otkriven je sljedećeg dana. Radilo se o Mary Ann Nichols, 43-godišnjoj prostitutki, no zbog teškog života izgledala je znatno starije. Grlo nesretne žene, alkoholičarke koja se najstarijim zanatom bavila kako bi prehranila petero djece, bilo jeprerezano s dva precizna reza, a trbuh rasporen. U području abdomena i s desne strane tijela pronađeni su brojni ubodi. Stručnjaci su zaključili da su ozljede nanesene nožem s oštricom dugačkom najmanje petnaest centimetara.
Samo nekoliko dana kasnije, 9. rujna 1888., jednaku sudbinu doživjela je 47-godišnja Annie Chapman. Pripadala je sličnom miljeu kao prethodna žrtva – “Dark Annie”, kako su je zvali, bila je prodavačica cvijeća koja se s vremena na vrijeme odavala prostituciji i prosjačenju.
Tanajstveni monstrum ubrzo je ponovno udario. Ovaj put, radilo s o dvostrukom umorstvu. Na današnji dan, 30. rujna 1888. godine, u Whitechapelu su pronađena tijela dviju ubijenih žena, na lokacijama međusobno udaljenim desetak minuta hoda. Četrdesetčetevrogodišnja Elizabeth Stride i dvije godine starija Catherine Eddowes ubijene su nožem, s tim da je Stride bila znatno manje izmrcvarena od ostalih žrtava. Ta činjenica istražitelje je navela na zaključak da je ubojica prekinut pri svojoj mračnoj raboti, pa nije stigao obaviti ono što je već postalo njegovim “potpisom” – sakaćenje lica, abdomena i genitalija te odstranjivanje unutarnjih organa.
Posljednja Trbosjekova žrtva, Irkinja Mary Jane Kelly, ubijena je 9. studenog 1888. godine. “Ginger”, kako su je zbog bakrenocrvene kose zvali, imala je samo dvadeset pet godina. Za razliku od prethodnih žrtava, lišena je života u zatvorenom prostoru, u svome bijednom sobičku na adresi Miller’s Court 13. Možda zbog privatnosti koju su mu pružali njeni zidovi, ubojica se s tijelom sirote Mary Jane najduže zabavljao – procjenjuje se da ju je mrcvario najmanje dva sata, nakon čega više nije bila prepoznatljiva!
Ovih pet žena navode se kao Trbosjekove “kanonske žrtve”, no postoje indikacije da je njihov stvarni broj bio znatno veći. Jedan od tragova koji su zbunjivali tadašnje istražitečje bio je tajanstveni natpis pronađen na pročelju jedne zgrade u Whitechapelu. “Židovi su oni koji neće biti okrivljeni ni zbog čega”, kazivala su slova ispisana kredom. Ispod tajanstvenog grafita, bila je pedantno smotana okrvavljena pregača Catherine Eddowes. Je li netko pokušao prebaciti krivnju na čitavu jednu skupinu, osnažiti ionako prisutne antisemitske osjećaje građana? Je li natpis ostavio ubojica ili netko tko je svjedočio zločinu? Odgovori na ova pitanja nikada nisu nađeni.
Zbog prirode ozljeda na tijelima žrtava, mnogi su vjerovali da je Jack Trbosjek kirurg ili možda mesar. Snaga potrebna za ovakvo sakaćenje neke je pak uputila na zaključak da je riječ o dvojici počinitelja, koji su surađivali. O identitetu ubojice iznesen je pregršt maštovitih teorija, od one da je riječ o pripadniku masonske lože do one da je londonske prostitutke tamanio nitko doli princ Albert Victor, sin engleskog kralja!
Kao prilično uvjerljivu izdvojili bismo onu koja ga imenuje kao Arona Mordkea Kozmińskog (1865. – 1919.). Riječ je o brijaču, poljskom imigrantu, koji je radio u Whitechapelu u vrijeme Trbosjekovih zločina. Indikativno, umorstva su prestala u trenutku kad je ovaj zatvoren u psihijatrijsku ustanovu. Ondje je završio nakon što je rođenoj sestri zaprijetio da će je rasporiti nožem.
Premda nije bio prvi serijski ubojica u britanskoj povijesti, Trbosjek je bio prvi o kome su novinari pomamno izvještavali. Reforme zakona o tiskanju iz 1855. godine omogućile su, naime, tiskanje jeftinih novina s većom cirkulacijom. Tijekom viktorijanskog razdoblja, nicale su poput gljiva poslije kiše, što je tajanstvenog ubojicu učinilo predmetom dotad neviđena publiciteta. To mu je, uz činjenicu da nikad nije uhvaćen, priskrbilo gotovo legendarni status.
Neki čak misle da su ubojičin pamtljiv nadimak stvorili sami novinari, kako bi imali zanimljiviju priču i bolje prodavali novine. Od tada, to je postala standardna praksa, s primjerima kao što su Bostonski davitelj, Ubojica iz Zelene rijeke, Anđeo smrti, Snajperist iz Beltwaya, Samov sin, Zodijak ili Jorkširski rasparač.
Piše: Lucija Kapural
