Strava u vrletima Hindukuša: Najgori britanski poraz svih vremena

Zbog svoga geostrateškog položaja, Afganistan, država u jugozapadnom dijelu središnje Azije, kroz povijest je učestalo bila metom stranih osvajača. Ono što su Amerikanci naučili u dvadeset prvom stoljeću a Rusi u dvadesetom, Britanci su na krvav način spoznali u devetnaestom vijeku – riječ je o tvrdom orahu na kojem je lako polomiti zube. Dovoljno je pogledati samo konfiguraciju terena da čovjek dobije odgovor na pitanje zašto ovu zemlju nazivaju “grobnicom carstava” – surove vrleti, po kojima se lokalna plemena, što su više-manje oduvijek ratovala, snalaze kao u vlastitome dnevnom boravku jedan je od razloga zašto su tolike strane kosti posijane po Afganistanu.

Velika igra

Ono što su Britanci nazivali “Velikom igrom” a Rusi “Turnirom sjena” odnosi se na utakmicu dvaju svjetskih sila oko utjecaja u središnjoj Aziji u devetnaestom stoljeću. Jedan od fokusa te diplomatske igre bio je Afganistan, zbog njegove blizine Britanskoj Indiji (današnjem Pakistanu). Premda ruski car Nikola I. nije ozbiljno razmišljao o invaziji u Indiju preko Afganistana, britanski strah od toga bio je golem. Na krilima te strepnje, u Kabul je poslan glasnik, čiji je zadatak bio sklopiti savez s tamošnjim emirom Dostom Mohammadom Khanom te se tako zaštititi od (umišljene) ruske prijetnje. Afganistanski vladar, kojem su Sikhi nedavno bili preoteli Peshawar, naginjao je sporazumu s Britancima, pod uvjetom da mu pomognu vratiti strateški važan grad, no ovi to nisu htjeli. Sikhe su, naime, smatrali mnogo opasnijom prijetnjom od Afganistanaca, u kojima su gledali tek hrpu razjedinjenih plemena.

Kad je George Eden, britanski guverner-general Indije poznatiji kao lord Auckland, čuo za dolazak ruskog izaslanika Jana Witkiewicza u Kabul, pomislio je da se Dost Mohammad za podršku okrenuo Rusima. Na taj zaključak utjecali su njegovi suradnici, koji su “napuhali” stvarnu prijetnju, napose Alexander Burnes, glavni časnik Istočnoindijske kompanije u Afganistanu.

Dana 1. listopada 1838. godine, lord Auckland izdaje tzv. “Simla Manifest”, čime je praktički objavio rat Afganistanu. Britanci su planirali svrgnuti neposlušnog Dosta Mohammada te na njegovo mjesto postaviti svoju marionetu šaha Shuju, čovjeka koji je zemljom vladao tri desetljeća ranije. Bio je to sjajan odabir – Shuja, koji je od 1818. živio u egzilu u Britanskoj Indiji, dobivajući penziju od Časne Istočnoindijske kompanije i snatreći o staroj slavi, bio je voljan slizati se s bilo kime tko bi mu omogućio povratak na tron, a kamoli ne s onima koji su ga godinama izdašno plaćali. Britanci su se, dakako, ogradili od toga da vrše invaziju na Afganistan – izlika im je bila da jednostavno podržavaju “zakonitu” Shujinu vladu (uzgred rečeno, afganistanski narod ovoga okrutnog tiranina mrzio je iz dna duše). Temelji za Prvi anglo-afganistanski rat (1838. – 1842.), zapamćen i pod slikovitim nazivom “Aucklandova ludost”, bili su postavljeni.


Pad neosvojiva grada

Pod zapovjedništvom Johna Keanea (kojeg će na toj poziciji ubrzo zamijeniti general William Elphinstone), vojska od 21.000 ljudi, sastavljena od britanskih i indijskih snaga, u prosincu 1938. krenula je na Afganistan. S njima je jahao William Hay Macnaghten, jedan od najbližih savjetnika lorda Aucklanda, koji je odabran za glavna britanskog predstavnika u Kabulu. U proljeće 1839. trupe su prošle kroz Bolan, planinski prijevoj u pakistanskoj provinciji Beludžistan, ne susrevši se s otporom. Kandahar su zauzeli bez borbe, da bi do ljeta stigli do Gaznija. Ovaj grad u središnjem Afganistanu, zbog impresivne tvrđave koja je stoljećima odolijevala zavojevačima, njegovi stanovnici smatrali su neosvojivim. Neprijatelj se, međutim, odlučio poslužiti lukavstvom.

Vrele srpanjske noći, stanovnike grada probudila je paljba topova. Kad su afganistanske trupe pohrlile k mjestu napada, drugu stranu grada ostavile su nebranjenom. Britanci su ondje postavili eksplozive, i tako padoše neosvojive dveri Gaznija. Pedesetak zarobljenika, koje su ugrabili, odveli su pred Shuju. Ovaj, dosljedan svome karakteru, sve odreda dao je obezglaviti. Osvajanje Gaznija bilo je jedini spomena vrijedan uspjeh Britanaca u ratu. Dobrim dijelom su ga dugovali dezerteru Abdulu Rashedu Khanu, nećaku Dosta Mohammada Khana, koji im je prodao informaciju o slabim vratima ispod kojih bi bilo pametno podmetnuti eksploziv.

Britanske snage nastavile su prema Kabulu, a Dost Mohammad je, doznavši za to, pobjegao iz prijestolnice. Grad je osvojen u kolovozu 1839. godine, a Shuja je ponovno zasjeo na prijestolje. Njegov prvi čin kao starog-novog vladara bilo je osvećivanje onima koji su ga, prije toliko desetljeća, izdali. To nije čudno, znamo li da je riječ o čovjeku koji je podanike nazivao “psima” koje on, njihov gospodar, mora naučiti poslušnosti.

Dost Mohammad, koji je u međuvremenu u sjevernom gorju oformio vojsku sastavljenu mahom od Uzbeka, vičnih gerilskom ratovanju, iznenada se odlučio predati. Britanci su zadovoljno trljali ruke, zaboravljajući da je riječ o vrhunskom opsjenaru, koji je na vlast došao lukavom političkom voljom. Opijeni euforijom nakon vojnih uspjeha, nisu se zapitali što doista planira. Čovjeka koga su smatrali smetnjom “frknuli” su u Britansku Indiju, u nekadašnju rezidenciju šaha Shuje. Dost Mohammad Khan ondje će strpljivo čekati da se stvore prilike za njegov “drugi dolazak”.

Viski, cigare i priležnice za britansku gospodu

U međuvremenu, u Kabulu, Britancima je postajalo jasno zašto je šah Shuja trideset godina ranije izgubio vlast. Većinu vremena provodio je u haremu, koji je u to vrijeme brojao oko 800 žena. Netko je trebao upravljati zemljom, pa je Macnaghten odlučio produljiti britansko zadržavanje u Afganistanu. Preuzeo je ulogu glavnog savjetnika afganistanskog kralja, de facto postavši zbiljskim vladarom zemlje. Već spomenuti Alexander Burnes postaje njegova desna ruka, preciznije, njegove oči i uši: glavni zadatak bila mu je špijunska djelatnost, odnosno raskrinkavanje zavjera protiv prijestolja.

Shvativši da se neće tako brzo vratiti kući, britanski časnici odlučili su boravak u Kabulu učiniti što ugodnijim. S Macnaghtenovim blagoslovom, poslali su po svoje obitelji, sluge i konkubine, a naručili su i luksuzne predmete poput stilskog namještaja te sanduka prvoklasnog viskija i cigara. Da im ne bude dosadno, organizirali su utrke konja i utakmice kriketa, a lokalni živalj je u čudu gledao kako stranci zimi kližu po zaleđenom jezeru.

Dok je mala britanska zajednica puštala korijenje u Kabulu, njihovi zapovjednici plaćali su izdašno mito paštunskim brdskim plemenima, koja su se obavezala da će opskrbne linije držati otvorenima. Neko vrijeme, situacija se činila stabilnom. No, u ruralnim krajevima, sjeme otpora već je klijalo.

Sestra Dosta Mohammada Khana lutala je zemljom, potičući nezadovoljno stanovništvo da uzme oružje u ruke. Iz dana u dan, vojska koju je regrutirala postajala je sve veća, sve željnija osvete – do druge godine okupacije, brojala je na tisuće odlučnih muževa. Na njenom čelu bio je vezir Akbar Khan, sin Dosta Mohammada Khana. Mladi vojni zapovjednik, koji je zaradio reputaciju neustrašivog borca tijekom ratova sa Sikhima, svakodnevno je vršio prepade na ceste između gradova, remeteći putove opskrbe. Njegove trupe sporadično su napadale i britanske patrole, a previranja su se počela događati i u većim gradovima. Pod utjecajem lažljivog Burnesa, koji je pred očima imao tek mogućnost vlastita političkog napredovanja, Macnaghten je, međutim, lordu Aucklandu u Indiju poslao pismo u kojem ga izvještava da u zemlji vlada “duboki mir”.

Nedugo nakon što je to pismo poslano, vlada Britanske Indije zaključila je da je misija u Afganistanu završena. Većina britanskih trupa, uključujući generala Johna Keanea, vratila se u Indiju, ostavljajući u zemlji tek oko 8.000 vojnika. Da stvar bude gora, donesena je odluka da se mito paštunskim plemenima više neće isplaćivati. Bijesni, ovi su prekinuli opskrbne linije. Kabul više nije bio oaza za razmažene Britance – osim s oskudicom i upadima snaga Akbara Khana, morali su se nositi s rastućim nezadovoljstvom gradskog stanovništva. Ovi, koji su Britance otpočetka smatrali okupatorima, prema njima su počeli iskazivati otvorenu mržnju nakon što je otkriveno da se mnogi časnici “zabavljaju” s lokalnim ženama.

Rastrgan na komade

U studenom 1841. godine, nezadovoljna rulja okupila se ispred rezidencije Alexandera Burnesa, zahtijevajući da ovaj poduzme nešto po pitanju spomenutih optužbi. Nisu mogli odabrati gori trenutak: u Burnesovoj ložnici u tom se trenutku nalazila ne jedna nego čak dvije afganistanske priležnice! U svjetlu tog otkrića, nezadovoljstvo okupljenih u sekundi se preobrazilo u ubojiti bijes. Zlosretni ljubavnik pokušao je pobjeći, no nije imao kamo. Svjetina ga je ugrabila te rastrgala na komadiće, baš kao i njegova brata, suprugu, djecu i sluge.

Napokon shvativši da se Kabul pretvorio u bure baruta, Macnaghten uključuje mozak te se pokušava nagoditi s Akbarom Khanom. Istodobno je odigrao podmukli potez koji će mu se obiti o glavu: napisao je tajno pismo visokome britanskom časniku u Kandaharu, moleći ga da pošalje svoje snage u Kabul, kako bi iste presudile Akbaru Khanu i njegovim “banditima”. Ali avaj, pismo je palo u ruke Afganistanaca. Svjestan njegova sadržaja, Akbar Khan pristao je održati sastanak s Macnaghtenom. Kad se ovaj pojavio na dogovorenome mjestu, stavio mu je pištolj u usta i povukao obarač. Života je lišio i trojicu časnika koji su ga pratili. Macnaghtenovo tijelo potom je vučeno ulicama Kabula, da bi u konačnici, jedva prepoznatljivo, bilo izloženo na glavnoj gradskoj tržnici.

S Burnesom i Macnaghtenom pod ledinom, William Elphinstone našao se u pat poziciji. Nemajući mnogo manevarskog prostora, pristao je predati Kabul Akbaru Khanu, u zamjenu za siguran povratak njegovih trupa kroz Jalalabad. Afganistanski princ prihvatio je pogodbu, zahtijevajući od njega da mu preda blagajnu, sve topove te nekoliko časnika sa suprugama kao taoce. Svoj dio obećanja, međutim, nije imao namjeru – a niti mogućnost – održati. Akbar Khan je, naime, pripadao plemenu Durrani, dok je izlaze iz zemlje kontroliralo rivalsko pleme Ghilzai. Elphinston nije ni slutio da svoje ljude vodi ravno u zasjedu.

Put bez povratka

U siječnju 1842. godine, kolona sastavljena od 4.500 indijskih i britanskih vojnika te 12.000 civila krenula je na 140 kilometara dugačko putovanje preko snijegom zametenog Hindukuša. Probijanje kroz uske i skliske klance planinskog masiva samo po sebi je bilo strahovito opasno, no u zimskim mjesecima, kad se temperature spuštaju debelo ispod ništice, bilo je ravno samoubojstvu. Već prve noći, stotine ljudi smrznule su se na spavanju. Ostali se nisu stigli ni sabrati kad su, s visokih padina, tisuće Ghilzai ratnika na njih otvorile vatru. Na šačicu preživjelih pripustili su plemenske žene, bijesne zbog svih uvreda koje su im nanijeli okupatori. Ove su ih doslovce rastrgale: zubima su otkidale dijelove njihova mesa, dok su vapaji nesretnika lebdjeli oko prokletog Hindukuša.

Od 16.500 ljudi, koji su krenuli na putovanje bez povratka, do britanskog garnizona u Jalalabadu uspio se probiti samo jedan čovjek, teško ranjeni vojni liječnik William Brydon. “Ostaci vojske”, ulje na platnu viktorijanske slikarice lady Butler koje prikazuje ovog čovjeka kako na klipšućem konju ulazi u grad, snažan je simbol najgorega britanskog vojnog poniženja devetnaestog stoljeća.

Premda su Britanci u rujnu 1942. poduzeli osvetničku misiju te, u mjesec dana, uništili znatan dio Kabula, pobili na stotine muškaraca i silovali stotine žena, katastrofa u Afganistanu zauvijek je srušila mit o nepobjedivosti njihovih snaga. Godine 1843., britanski vojni kapelan G. R. Gleig napisao je memoare o svome boravku u toj zemlji. “Ovaj rat, započet bez ikakva mudrog cilja, vođen je s čudnom mješavinom naglosti i plahosti, a rezultirao je golemim stradanjima, bez imalo slave za vladu koja ga je režirala ili trupe koje su ga vodile. Niti jedna korist, vojna ili politička, kroz njega nije postignuta”, sažeo je uzroke, tijek i posljedice Prvoga anglo-afganistanskog rata.

No, što je bilo sa suprotnom stranom? Dost Mohammad Khan, koji je zapravo čitavo vrijeme igrao svoju “veliku igru”, vratio se na prijestolje. No, imao je neprijatelja goreg od stranih okupatora: vrijeme. U dobi od sedamdeset godina, nedugo nakon što je vratio sve što je bio izgubio, razbolio se i umro. Vlast je prešla u ruke njegovih sinova, od kojih će svaki ostaviti važan trag u afganistanskoj povijesti.

Piše: Lucija Kapural

 

Komentari