Strava u Sioux Fallsu

Dana 29. srpnja 1996. godine, u jutarnjim satima, dvadesetosmogodišnja Piper Streyle imala je posla preko glave. Njen sinčić Nathan slavio je drugi rođendan, a torta još nije bila gotova. Trogodišnja Shania ljubomorno je promatrala plavi šator koji je njen mali braco dobio na poklon, a majka je njeno nezadovoljstvo pokušavala ublažiti čokoladicama. Oko osam sati, Vance Streyle je, na brzinu slistivši doručak, poljubio suprugu u obraz i odvezao se na posao. Piper je nervozno pogledala na sat: za pola sata i ona mora biti u uredu! Telefonirala je dadilji i rekla joj da će uskoro dovesti djecu. Tek što je poklopila slušalicu, na vratima skromne prikolice u kojoj je obitelj stanovala začulo se tiho kucanje.

Kad se do podneva Piper nije pojavila na poslu u “Dječjem centru Southwestern” u Sioux Fallsu, njena kolegica Patty Sinclair odlučila joj je telefonirati. Slušalicu je podigla Shania. “Dušice, možeš li mi dati mamu na telefon?”, zamolila je Patty. “Mame nema”, drhtavim glasom je promucala djevojčica, a potom briznula u plač. Pozivateljica je pokušala doznati što se dogodilo, no Shania je ponavljala samo jednu rečenicu: “Odveo je mamicu!”. Zabrinuta gospođa Sinclair pozvala je policiju.

Čim je šerif Gene Taylor ušao u dom Streyleovih, bilo mu je jasno da se nešto uistinu loše dogodilo: prevrnuti stol, razbijena vaza i krvava mrlja na podu svjedočili su o tome da je u malenoj prikolici došlo do žestoke borbe. Šerif je iz nepovezane djevojčičine priče uspio rekonstruirati tijek zbivanja. “Zločesti čovjek” pokucao je na vrata, a potom se bacio na Piper. Ova se očajnički borila, ali ju je neznanac uspio svladati i ubaciti u crni kamionet. Kad se Vance vratio kući i čuo za otmicu voljene supruge, od šoka se umalo onesvijestio. Baš kad se šerif spremao otići, Vance ga je uhvatio za rukav. “Pričekajte!”, rekao je uzbuđenim glasom. “Nečeg sam se sjetio!”.

Crni kamionet


Vance je ispričao šerifu da je, tri dana ranije, njegovu suprugu posjetio mlađi muškarac, raspitujući se o kampu za djecu koji je vodila. Piper mu je rekla da je zakasnio s prijavom te da može dovesti djecu sljedeće godine. “Bio je vrlo ljubazan, ali se pomalo čudno držao. Nijednom me nije pogledao u oči!”, ispričao je Vance šerifu, nakon čega mu je pružio posjetnicu koju je dobio od mladića. Na njoj je pisalo ime Robert Leroy Anderson. Šerif nije vjerovao da dotični im veze s otmicom – ta počinitelji nemaju običaj ostavljati posjetnice na mjestu zločina! Čim je kročio u Andersonovo dvorište, promijenio je mišljenje. Ondje je, naime, bio parkiran crni kamionet.

Anderson je priznao da je razgovarao s Piper, no odlučno je zanijekao bilo kakvu vezu s njenim nestankom. Kad ga je šerif zamolio da mu ustupi svoju fotografiju “kako bi ga eliminirali kao sumnjivca”, ljubazno mu je izišao u susret. Kasnije toga dana, šerif je pred trogodišnju svjedokinju postavio desetak slika i blagim je glasom pitao može li među njima pokazati otmičara. Kad je ugledala Andersonovu sliku, Shania Streyle počela je vrištati.

Oboružan nalogom za pretres, šerif je ponovno pokucao na Andersonova vrata. U pretresu njegova kamioneta pronađeno je nekoliko rola ljepljive vrpce, komad užeta i lisičine, a na podu kupaonice traperice umrljane krvlju. “Unatoč dokazima, osumnjičenik je tvrdoglavo poricao umiješanost u otmicu. ‘Zašto bih naudio ženi koju sam jedva poznavao?’, čitavo vrijeme je ponavljao. To smo se i mi pitali: znali smo da je kriv, i to najvjerojatnije za ubojstvo, ali nam je nedostajao motiv”, ispričao je šerif. Predmeti pronađeni pored rijeke Big Sioux ubrzo će rasvijetliti mračne porive koji su vodili Andersonovu ubojitu ruku.

Šerifov instinkt

Jedan mladi izletnik pored rijeke je pronašao poderanu majicu umrljanu krvlju, za koju će se ustanoviti da je bila Piperina. Policija je pročešljala područje i pronašla još zastrašujućih dokaza: krvavu kuku, lance, remen, vibrator i dopola izgorenu svijeću. Sjeme pronađeno na odjeći odgovaralo je Andersonovom, a policajci su shvatili da imaju posla sa seksualnim sadistom i ubojicom. Kako Piperino tijelo nikad nije pronađeno, suđeno mu je samo za otmicu. “Dobio je doživotnu robiju, ali sam imao osjećaj da pravda nije u potpunosti zadovoljena. Duboko sam vjerovao da Piper Streyle nije njegova jedina žrtva”, ispričao je šerif Taylor. Pokazat će se da ga instinkt nije prevario.

Nekoliko mjeseci nakon osude, iskrsnuli su novi dokazi. Jamie Hammer, nekadašnji Andersonov kolega, ispričao je policiji kako je Anderson prije nekoliko godina pokušao silovati mladu Amy Andrews, ali je djevojka uspjela pobjeći. “Govorio mi je da će je kad-tad pronaći i sasjeći na komadiće. Stalno je pričao o svojim fantazijama, koje su uključivale silovanje, mučenje i ubijanje djevojaka. Mislio sam tada da se samo pravi važan, no sada, nakon što ste ga uhitili, više nisam u to siguran”, ispričao je Hammer. Šerif Taylor pronašao je djevojku, a ova je s lakoćom prepoznala Andersona kao napadača. Ubrzo je jedan nepovezani slučaj na svjetlo dana iznio još dokaza.

Na jezeru Vermillion

Glen Walker, mladić optužen za oružanu pljačku, nagodio se s tužilaštvom: u zamjenu za manju kaznu, ispričat će im sve o ubojstvu kojem je svjedočio šest godina ranije, u ljeto 1994. Tada je, naime, nestala Larisa Dumansky, mlada Ukrajinka čije tijelo nikada nije pronađeno. “Moj tadašnji kolega ubacio je djevojku u kamionet i odvezao je na jezero Vermillion. Pridružio sam mu se misleći da će je samo silovati, no on se sadistički iživljavao nad njom, a potom je zadavio i zakopao. Nisam mu se suprotstavio jer sam se bojao za vlastiti život. On je čudovište: cura je bila trudna i preklinjala ga je da poštedi život nje i djeteta, no to ga je samo dodatno uzbudilo”, ispričao je Walker i otkrio ime ubojice: Robert Leroy Anderson. Sat vremena kasnije, policajce je odveo do šumarka u blizini jezera, gdje su ovi otkopali ostatke Larise Dumansky.

Ubrzo će istražitelji imati još dokaza potrebnih za podizanje nove optužnice. Jeremy Brunner, muškarac koji je dijelio ćeliju s Andersonom, ispričao je policajcima da mu je cimer otkrio brojne detalje o svojim zločinima. Pohvalio se, primjerice, da je nesretnu Dumansky silovao i mučio puna tri sata, da je uživao ubijajući Piper Streyle, a spomenuo je i predmete u vlasništvu žrtava, koje je kao trofeje čuvao u podrumu bakine kuće. Bilo je to dovoljno za podizanje nove, proširene optužnice. Nakon mjesec dana suđenja, porota je donijela pravorijek: Robert Leroy Anderson kriv je za napad na Amy Andrews te silovanje i ubojstvo Larise Dumansky i Piper Streyle. Osuđen je na smrt, a Glen Walker je, zbog suučesništva u Larisinom ubojstvu, dobio trideset godina zatvorske kazne.

Ruka pravde nikada neće doseći Andersona. Dana 30. ožujka 2003. godine, nedugo nakon što mu je žalba na presudu odbijena, zatvorski čuvar pronašao ga je obješenog o plahtu. “Odabrao je kukavički izlaz, no bitno je da više ne predstavlja prijetnju društvu”, komentirao je kasnije šerif Taylor. “Mnoge će žene mirnije spavati znajući da ovaj monstrum više nije na životu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari