Strava na Uralu: Trupla su ležala u snijegu, posivjele kose i izbezumljenih pogleda u mrtvim očima!

U veljači 1959. godine, devetero iskusnih ruskih planinara – sedam mladića i dvije djevojke – zaputilo se na Kholat Syakhl, planinu na sjeveru Urala. Nisu ih odbili tmasti oblaci ni leden vjetar. Nije to učinilo ni otkriće Igora Aleksejeviča Djatlova, vođe ekspedicije, o imenu gromade koju su odlučili osvojiti: na drevnom dijalektu plemena Mansi, koje je nekoć nastavalo ove vrleti, Kholat Syakhl znači – Planina smrti. Djatlov se čak našalio: “Nadam se da se izreka ‘nomen est omen’ neće obistiniti!”. Obistinila se na način koji ledi krv u žilama.

Premda samopouzdani i u sjajnoj fizičkoj formi, ovi mladi ljudi – mahom studenti – nakon nekoliko sati hodanja osjetili su umor te su odlučili postaviti kamp u zavjetrini. Nakon što su podigli šatore i uživali u improviziranoj večeri, limenkama podgrijanima na logorskoj vatri, planinari su se povukli na spavanje. Nešto je, međutim, stravično pošlo po zlu. Idućeg jutra, njihova trupla ležat će rasuta po Uralu!

Tijela su pronađena nakon otprilike tri tjedna. Bilo je jasno da su planinari napustili šatore u panici, razderavši ih iznutra: tragovi u snijegu pokazali su kako su neki bježali u čarapama, neki samo s jednom cipelom na nozi, a neki pak bosi. Svi tragovi vodili su u šumu. Ondje, tim poslan u potragu za nestalima pronaći će nesretne ljude, ali ne i odgovor na goruće pitanje: što im se, dovraga, dogodilo?

Dokazi su bili kontradiktorni i zbunjujući. Na nekim truplima bili su vidljivi tragovi hipotermije; udubljenje na lubanji vođe ekspedicije sugeriralo je da je čovjek udaren teškim predmetom, možda metalnom cijevi; jednoj djevojci nedostajao je jezik dok je druga očito iskašljavala krv… Nadalje, svi su imali izbezumljene poglede u mrtvim očima. Da stvar bude misterioznija, pregledom odjeće pokojnika detektirani su tragovi nepoznate radioaktivne supstancije! Pitanja su se gomilala, bez odgovora. Je li kosa ovih mladih ljudi posivjela uslijed šoka? Jesu li jarka narančasta svjetla, viđena u okolici kobnog dana, imala kakve veze s onim što se dogodilo? Je li se radilo o ubojstvu, nesretnom slučaju, napadu životinje ili samoubojstvu uslijed neke vrste psihoze?


Tijekom narednih mjeseci, teorije koje su pokušavale rasvijetliti misterij nicale su kao gljive poslije kiše. Dakako, krivci su posjetitelji iz druge galaksije! Gluposti – jasno je da prste u svemu ima KGB, njihov “potpis” bjelodano je čitak! Ne, riječ je o anomalijama gravitacije! Koještarije: planinare je potamanilo čudovište, neka vrsta ruskog Jetija. Jedna od zanimljivijih hipoteza iznesena je nedavno: prema njoj, objašnjenje leži u zastrašujućem no ne i nadnaravnom fenomenu zvanom “infrazvuk”. Vjetar, naime, u visokim planinama katkad proizvodi jedva čujno brujanje. Ljudsko uho ga, međutim, ipak registrira, a taj specifičan zvuk može uzrokovati mučninu, vrtoglavicu, poteškoće s disanjem i rastući osjećaj panike. Je li taj zvuk pomutio razum mladim ljudima i nagnao ih da jedni drugima učine užasne stvari? Odgovor na to i ostala pitanja ostao je visoko u planinama, nijemim svjedocima užasa. U čast vođe ekspedicije, mjesto na kojem su tijela pronđena nazvano je Djatlovljevim prijelazom.

Piše: Lucija Kapural

Komentari