Strava na pučini: Triler zbog kojeg su ljudi izbjegavali kupanje u dubokom moru snimljen je po istinitom događaju!

Slika: YouTube screenshot

“Pučina straha”, niskobudžetni horor film slabije poznata američkog redatelja Chrisa Kentisa, 2003. godine je ostvario senzacionalan uspjeh. Snimljen s pišljivih 120.000 dolara, na kino-blagajnama je zaradio gotovo pedeset šest milijuna dolara, a usto je dobio hvalospjeve ovome žanru inače nesklonih kritičara. Publiku i stručnjake osvojio je minimalističkom režijom lišenom pretencioznosti, sjajnim izborom glavnih glumaca i glazbe te, dakako, samom pričom – baš poput kultnih “Ralja”, nakon ovog filma mnogi su se s novopronađenim oprezom udaljavali od sigurnosti obale. Film je time strašniji znamo li da je zasnovan na – istinitom događaju! Dakako, neki elementi stvarne priče su prilagođeni, drugi izostavljeni a treći izmišljeni, no osjećaj potpune izgubljenosti, beznađa i iskonskog straha nije se, pretpostavljamo, mogao puno razlikovati od onoga koji su iskusili stvarni protagonisti oceanske tragedije.

Napuštajući Port Douglas

Po završetku dvogodišnje misije u Mirovnom korpusu, Tom i Eileen Lonergan, supružnici iz Baton Rougea u Louisiani, odlučili su otići na zasluženi godišnji odmor. Kao destinaciju za adrenalinski provod odabrali su Australiju, zemlju koju su oduvijek htjeli posjetiti.

Dana 25. siječnja 1998. godine, sa skupinom avanture željnih turista i stručnih vodiča, skiperskim brodom “Geoffrey Nairn” zaputili su se iz luke u gradu Port Douglasu. Na odredište, greben svetog Crispina, popularno mjesto za ronjenje u sklopu Velikoga koraljnog grebena, brod s osamnaestero putnika stigao je nakon ugodne vožnje. Tijekom nje su supružnici, prema kasnijim izvještajima svjedoka, pričali o fotografijama koje planiraju snimiti podvodnom kamerom. Dan je bio vedar, bez ijednog oblačka, a more mirno.

Kobna pogreška skipera


S toga izleta, šesnaestero ljudi vratilo se s lijepim uspomenama. Dvoje ljudi, zlosretni gospodin i gospođa Lonergan, s njega se nisu vratili. Umjesto u čudesan svijet podmorja, toga sunčanog dana uronili su ravno u noćnu moru.

U vrijeme kad je brod, prema dogovoru, trebao krenuti prema luci, Tom i Eileen nalazili su se pod vodom – moguće je da su, zaneseni uzbudljivim iskustvom, jednostavno zaboravili na vrijeme. Prije nego što je upalio motor, skiper je, kao što je i bio dužan, prebrojao putnike. Tragičnom pogreškom, na njegovom papiru je, umjesto “18”, pisalo “16””. Zaključivši da su svi na broju, zaputio se prema odredištu, ostavljajući supružnike na otvorenome moru, prepuštene sudbini.

Spasite nas!

Kako su se morali osjećati kad su izronili na površinu te shvatili da su ih suputnici napustili, ne usudimo se niti zamišljati. Pretpostavljamo da su, kao iskusni ronioci, uspjeli nekako obuzdati paniku te uvjeriti jedno drugo kako će se brod uskoro vratiti po njih. To se, međutim, nije dogodilo: u društvu u kojem nikoga otprije nisu poznavali, nestanak mladog para primijećen je tek dva dana kasnije, kad je dio njihove opreme pronađen na brodu. Do tada, za Toma i Eileen već je bilo prekasno.

Potraga, u koju su bili uključeni vojni i civilni brodovi te brojni helikopteri, trajala je puna tri dana, no njihova tijela nikada nisu pronađena. Pretpostavlja se da su se utopili ili završili kao objed morskih pasa – te vode su, naime, poznate po brojnim agresivnim vrstama ovih golemih riba.

U svoj vodeni grob otišli su vrlo mladi (njemu su bile trideset tri, njoj samo dvadeset osam godina), ostavivši iza sebe poruku ispisanu ronilačkim škriljevcem, priborom koji se koristi za bilježenje pod vodom. “Svima koji nam mogu pomoći: napušteni smo na vanjskom rubu grebena Agin 25. siječnja 1998. godine, u 15 sati. Molimo vas, spasite nas prije nego što umremo. Pomozite!!!”, riječi su koje uistinu paraju srce.

Piše: Lucija Kapural

Komentari