Strateški genij Napoleona Bonapartea: “Vojska maršira na svome trbuhu!”

Premda je Francuska revolucija srušila monarhiju, Nacionalna konvencija, vlada izabrana 1792., i dalje je bila u strahu od pristaša bivšeg režima. Taj strah se pretvorio u paniku kad se, u listopadu 1795. godine, vojska od trideset tisuća rojalista zaputila ka prijestolnici. Na čelo snaga zaduženih za obranu članova vlade, koji su se sklonili u palaču Tuileries, postavljen je perspektivni mladi topnički časnik Napoleon Bonaparte. Toga 5. listopada, u ranim jutarnjim snagama, njegov strateški genij prvi je put bljesnuo u svojoj punini.

Napoleon je odmah poslao konjičkog časnika da doveze četrdeset topova, da bi ih potom pozicionirao po ulicama oko palače i napunio krupnom sačmom. Kad su rojalističke snage, šesterostruko brojnije od Napoleonovih, krenule u ključni napad, obrambene trupe uspjele su ih usmjeriti prema glavnom redu topova, smještenom ispred crkve. Napoleon je izdao zapovijed za paljbu i tanad je pokosila neprijatelje. Oni preživjeli dali su se u bijeg.

Na sastanku upriličenom nekoliko dana kasnije, članovi vlade izrazili su duboku zahvalnost Napoleonu. Građani su mu pljeskali svaki put kad bi izišao na ulicu, a ubrzo je nagrađen zapovjedništvom francuskih snaga u Italiji. U mjesecima koji su uslijedili, pokrenuo je brzu kampanju protiv Austrijanaca i uspostavio francusku vlast nad većim dijelom sjeverne Italije. Postao je nacionalni junak , što mu je otvorilo vrata za preuzimanje vlasti 1799.

U naoko nezaustavljivom maršu, Napoleon je zauzimao zemlju za zemljom, da bi zagospodario većim dijelom Europe. Njegovi trijumfi dobrim su se dijelom oslanjali na strategiju kakvu je primjenjivao i Aleksandar Veliki – minimalistički pristup logistici. Shvativši da su vojske ovisne o kompliciranim sustavima opskrbe teško pokretljive, rješenje je vidio u kretanju bez velikih tereta i oslanjanju na zalihe iz lokalnih područja. S vremenom, francuska vojska razvila je organiziran sustav prisvajanja i hrane. Svakog tjedna, iz pojedinačnih satnija bi bilo poslano nekoliko skupina vojnika. Raštrkale bi se područjem i prikupljale namirnice iz obližnjih sela, ponekad plaćajući zlatom no češće izdajući potvrdu koja se, u teoriji, mogla predočiti za nadoknadu troškova od vlasti po završetku ratnih sukoba (u praksi, ovo se rijetko događalo). Dobro uvježbani, vojnici su tajne zalihe otkrivali u šumama, bunarima, ispod podnih daski…


Takva praksa francusku je vojsku učinila iznimno mobilnom: trebala je samo jednu osminu teretnih kola u odnosu na potrebe drugih vojski tog vremena, i mogla je marširati osamdeset kilometara na dan. Svoju strategiju Napoleon je sažeo geslom “u potrazi za hranom se razdvojite, u borbi zbijte redove”. Razdvojio bi snage, koje bi se proširile duž široke fronte tako da svaki brzo pokretni korpus ima svoje područje za prikupljanje hrane, a zatim bi se trupe iznenada koncentrirale i prisilile neprijatelja na odlučujuću bitku. Nenadmašna brzina njegove vojske, koja je bila rezultat sposobnosti zaobilaženja tradicionalnih sustava opskrbe, dovela je do zapanjujućeg niza pobjeda. Napoleonovu strategiju najbolje ilustrira njegova izreka da “vojska maršira na svome trbuhu”.

No, ono što je omogućilo najveće pobjede, hrana, pridonijelo je i najgorem porazu. Prekretnicu Napoleonskih ratova označila je zlokobna invazija na Rusiju. Dana 24. lipnja 1812., maleni Korzikanac otpočeo je ono što je smatrao još jednim od svojih slavnih pohoda. U napad na tu golemu zemlju krenuo je s 685.000 vojnika, najvećom vojnom silom koju je Europa dotad vidjela. Francuzi su isprva brzo napredovali, no susreli su se s nečim s čime se nisu znali nositi. Rusi su im se, naime, suprotstavili strategijom izbjegavanja bitaka i taktikom spržene zemlje: kako su se povlačili, uništili bi izvore hrane i opskrbnog materijala. Napoleonovi vojnici shvatili su što znači gladovati na ruskoj zimi.

Kampanja je potrajala do prosinca te godine. Premda je francuski vojskovođa uspio zauzeti rusku prijestolnicu, sablasno ispražnjenu, njegove trupe bile su desetkovane. Sjedeći na pepelu spaljenoga grada, ali bez ruske kapitulacije, nije imao druge nego narediti povlačenje. Tijekom nepunih šest mjeseci, živote je izgubilo više od 400.000 francuskih vojnika, preko 100.000 ih je zarobljeno, a svijet je otkrio da Napoleon nije nepobjediv.

Piše: Lucija Kapural

Komentari