Strašne nemani grčkih mitova

???????? ??????????? ????????? ? ????????-????? Gallerix.ru

Kad bi netko odlučio sastaviti popis svih božanstava i junaka grčke mitologije, taj rad bio bi deblji od telefonskog imenika. Iz toga šarolikog mnoštva besmrtnika i smrtnika odlučili smo se pozabaviti stvorenjima uistinu osebujna lika i djela – mitološkim čudovištima. Ovo su neka od najpopularnijih!

Kentauri – napola ljudi, napola konji, pripadnici divljeg plemena kentaura živjeli su u Tesaliji. Demoni neprohodnih šuma i planina, bili su surovi, borbeni i pohlepni za vinom i ženama – potonje su, dakako, uzimali na silu. Na svadbi lapitskoga kralja Piritoja, pijani kentauri pokušali su oteti nevjestu Hipodamiju i druge lapitske žene. U borbi koja se razvila kentauri su bili pobijeđeni – tek su se rijetki spasili bijegom. Ta borba, kentauromahija, bila je omiljena tema grčkih umjetnika, kao simbol pobjede Grka nad “barbarima”. Prikazana je na zabatu Zeusova hrama u Olimpiji, metopama Partenona i frizu Tezejona.

Minotaur – čarobnica Pasifaja bila je pomalo nastrana žena: uglednom i naočitom mužu, kretskom kralju Minosu, nabila je rogove s jednim četveronošcem. Radilo se o biku, istinabog svetom i posvećenom Posejdonu, ali ipak samo biku. Plod njihove “ljubavi” bio je Minotaur, monstrum s ljudskim tijelom i bikovskom glavom. Kaznivši nevjernu ženu, Minos je njenu bebicu zatvorio u labirint i hranio ljudskim mesom. Osim zločincima, Minotaur se sladio mladićima koje su, kao danak u krvi, morali davati Atenjani. Uz pomoć klupka, svojevrsnog kompasa koji mu je omogućio snalaženje u labirintu a koje mu je poklonila Minosova kći Arijadna, čudovište je ubio junak Tezej. Mit možda ima povijesnu jezgru: danak u krvi koji je Atena davala Kreti upućuje na prvotnu prevlast Krete u Egejskome moru. Iz te perspektive gledano, Tezejeva pobjeda nad Minotaurom simbolizira pobjedu Atenjana nad kretskom hegemonijom.

Harpije – kćeri morskog boga Taumanta i okeanide Elektre, bile su ružne koliko i zle. “Čudovišta većih nigdje nema, ni kužnijih rana što gnjev ih bogova rodi”, o ovim demonima oluje pisao je Vergilije. Sekice Aela (“Olujna”), Okipeta (“Krilata”), Podarka (“Brzonoga”) i Kelena (“Mračna”) prikazivane su kao ptice sa ženskom glavom ili žene s krilima. Bogovi su ih slali da progone i muče zločince, što im je priskrbilo nadimak “Zeusovi psi”. U njihovu “čast”, imenom harpije i danas nazivamo odbojne  svadljive žene.


Gorgone – Stena, Eurijala i Meduza, kćeri morskoga boga Forkija, u svijetu mitskih nakaza zauzimale su prvo mjesto. Bile su uistinu odbojna kombinacija ptičurina s metalnim krilima i starica naboranih lica i spljoštenih nosova a, kao da to nije dovoljno, “krasile” su ih životinjske uši, dugi očnjaci, šake od kovine te zmije otrovnice koje su rasle na mjestu kose. Ako bi ih čovjek samo letimično pogledao, od užasa bi se skamenio, a s njima se svojevoljno družio jedino njihov brat, nakazni zmaj Ladon. Dok su Stena i Eurijala bile su besmrtne, Meduza nije bila te sreće. Oboružan sandalama s krilima i kacigom koja ga je činila nevidljivim, za glavu ju je skratio junak Perzej.

Greje – gorgone nisu imale samo brata, već spomenutog Ladona, nego i sestre greje. Bile su tri i zvale su se Pefreda, Enija i Dina. Živjele su daleko od obiteli, u staništu boginje noći Nikte. Poput Benjamina Buttona, rodile su se stare, a sve tri zajedno su imale samo jedno oko i jedan zub. Kad je jedna od njih nosila to zajedničko oko, morala je voditi druge dvije, jer su tada bile slijepe, a kad je jedna od njih imala zub, ostale su bile na prisilnoj dijeti. Za to oko i taj zub uvijek su se svađale, zagorčavajući si ionako nevesele živote.

Satiri – pratioci boga vina Dioniza, šumski demoni s ljudskim likom, zašiljenim ušima, rogovima i kopitima jarca, bili su vesela družina. Predstavnici raspuštena života, vječno su svirali frule, opijali se i trčali za atraktivnim djevojkama.

Himera – neman koja je pustošila zemlju rigajući po njoj vatru bila je golema i snažna, s tri glave. Prema “Ilijadi”, izgledala je tako da je “sprijeda bio lav, straga zmaj, a u sredini koza”. Udruženim snagama, ubili su je Pegaz i Belerofont.

Grifoni – čudovišni križanci lava i orla u grčku su mitologiju došli iz one egipatske. Bili su jači od bilo koje druge životinje, s iznimkom slona, a čovjek ih je mogao utamaniti samo neposredno nakon što bi se izlegli, budući da su rasli strahovitom brzinom.

Hekatonhiri – strašni divovi s pedeset glava i stotinu ruku, bili su sramota svoga oca, boga Urana. Zvali su se Kot, Brijarej i Gij a tatica ih, zbog njihove ružnoće, nije mogao vidjeti pa ih je sunovratio u utrobu zemlje i zabranio im da odande izlaze. Njihova majka, boginja Geja, naljutila se zbog toga pa je najmlađeg od Uranovih sinova, titana Krona, nagovorila da svrgne oca s vlasti. Kad je ovaj to učinio, postavši vladarom čitavog svemira, zaboravio je na obećanje majci te su hekatonhiri ostali u zatočeništvu. Oslobodio ih je tek Kronov sin Zeus, nakon što je, po obiteljskom običaju, svrgnuo oca. Zeus je hekatonhire postavio za čuvare Kronove tamnice.

Piše: Lucija Kapural

Komentari