Strahovukovi, golemi izumrli mesožderi, genetski nisu povezani s današnjim vukovima!

Canis dirus, koji se na naš jezik prevodi kao “strašni vuk” odnosno “strahovuk”, bio je jedna od najraširenijih vrsta velikih mesoždera iz razdoblja pleistocena. Unatoč tome, paleontolozi su – sve donedavno – raspolagali oskudnim podacima o njhovoj evoluciji i izumiranju. Fosilizirani ostaci strahovukova prvi su put pronađeni 1854. godine u Sjevernoj Americi, preciznije, u katranskim jamama La Brea u Kaliforniji. Bili su krupnije građe od današnjih sivih vukova (Canis lupus), teški do osamdeset kilograma, zubi su im bili duži i snažnijeg zagriza, no imali su nešto kraće noge. Obje vrste živjele su u čoporima te, u jednom trenutku evolucijske povijesti, dijelile stanište. Dok su sivi vukovi i danas moćni predatori, strahovukovi su, prije otprilike deset tisuća godina, izumrli. Zbog čega je došlo do toga, nije u potpunosti rasvijetljeno. Većina stručnjaka pretpostavlja da su pali kao žrtva dolaska čovjeka na sjevernoamerički kontinent. Ljudski lovci su, naime, istrijebili megafaunu kojom su se strahovukovi hranli a, za razliku od sivih vukova, nisu bili dovoljno brzi da lovi manji, znatno pokretljiviji plijen. Podrijetlo ovoga prapovijesnog mesoždera napokon je, zahvaljujući studiji međunarodnog tima paleontologa, rasvijetljeno. Pokazalo se da strahovuk nije bio predak danšnjih sivih vukova i kojota, kako se vjerovalo – štoviše, s njima genetski uopće nije bio povezan! Genetska analiza četrdeset šest fosiliziranih ostataka ove vrste te usporedba sa živućim vukovima pokazala je, naime, da je riječ o zasebnom rodu, koji se od ostalih zvijeri iz porodice pasa odvojio prije više od 5.7 milijuna godina. “Ne samo da drevni strahovukovi nisu bili u srodstvu s vukovima, već su se genetski toliko razlikovali od njih da se dvije vrste uopće nisu mogle međusobno pariti”, objašnjava voditeljica istraživanja Angela Perri, profesorica paleontologije na Sveučilištu u Durhamu.

Piše: Lucija Kapural


Komentari