Što kada te zaboli zub, a na bojišnici nigdje zubara?

Reddit

Prvi svjetski rat donio je brojne strahote poput bombardiranja, tenkova, kemijskog oružja, kao i ogroman broj žrtava. O ratovanju je objavljen već bezbroj članaka, ali je malo onih koji se bave zubima i problemima koje oni uzrokuju, pa krenimo tim “osamljenim” putem.

Loša ishrana

Ishrana uoči Prvog svjetskog rata bila je najvećim dijelom bazirana na ugljikohidratima i šećerima što je za posljedicu imalo kvarenje zuba. Zubi se u to vrijeme najčešće nisu popravljali već jednostavno vadili. Najveći broj dobrovoljaca u Prvom svjetskom ratu odbijen je upravo zbog bezubosti. Mladići u dobi između 18 i 35 godina morali su imati najmanje 12 nasuprotnih zuba da bi bili primljeni u vojsku. Procjenjuje se da je na 1000 novaka, njih 24-o odbijeno zbog nedostatka zuba. O nezadovoljstvu vezanom uz zabranu novačenja bezubih novaka svjedoče i karikature iz tog vremena, a na jednoj od njih vidljiv je čovjek koji dolazi u Ministarstvo obrane iskazati svoje nezadovoljstvo jer ga odbijaju zbog tričarija kao što su zubi, pri čemu zaposlenima u MO govori: “Ljudi, griješite. Ja ne želim gristi Nijemce, želim ih upucati”.

Zašto je vojska inzistirala na minimalno 12 zuba?


U vojsci je ishrana bila nešto bolja u odnosu na ono što su kod kuće jeli najsiromašniji slojevi. Tako se u vojsci vodilo računa o kalorijama, barem kada su u pitanju britanske vojne snage koje su već tada imale kalorijski izbalansiranu prehranu, no što se tiče raznolikosti ta je ishrana bila znatno ispod današnjeg standarda. Vojska se klasično najčešće hranila konzervama, a u britanskoj vojsci dominirale su konzerve gulaša od mesa i povrća koje su bile omiljene, dok hladna govedina i keksi nisu bili visoko plasirani po poželjnosti. Ovdje se postavlja pitanje zašto vojska nije željela u svojim redovima bezube vojnike? Ponajviše zato jer oni nisu mogli jesti tvrdu vojničku hranu.

Mobilni vojni laboratorij

Prije Prvog svjetskog rata stomatološko liječenje pružali su opći kirurzi. Većina vojnika patila je od zubobolje koja je bila povezana ne samo s hranom već i nedostatkom oralne higijene. Uobičajeni način liječenja bilo je vađenje zuba. Tijekom vremena kako se povećavala potreba za rješavanjem zubnih problema pojavili su se zubari koji su obilazili ljude na terenu s pokretnim zubotehničkim laboratorijem. No, bilo je potrebno da prvo glas o nužnosti zubara u vojnoj službi dođe primarno iz viših slojeva. Tako je britanski general Douglas Haig tijekom odlaska s vojskom u Francusku 1914. godine, dobio strašnu zubobolju, a kako je vojska bila bez zubara, odmah je nakon toga na njegovo inzistiranje počela regrutacija ovog kadra. Mobilni laboratoriji mogli su vaditi i popravljati zube, kao i raditi proteze. U Britaniji je do kraja rata više od 800 stomatologa bilo na terenu u vojnoj službi.

Otmjeni laboratorij

Ozljede Prvog svjetskog rata bile su i oralnofacijalne, u njihovom liječenu se istakao Charles Auguste Valadier, Amerikanac francuskog podrijetla koji je u općoj bolnici u Francuskoj početkom rata osnovao kliniku za pacijente  s ozljedama čeljusti. Zatim je opremio svoj Rolls-Royce Silver Ghost iz 1913. zubarskom stolicom koju je smjestio u stražnji dio automobila, kako bi bio mobilan i pružao pomoć gdje je najviše potrebna, često na prvim crtama bojišnice. Bila je to otmjena zubarska ordinacija, o čemu svjedoči i nedavna procjena vrijednosti njegova automobila na 1,3 milijuna dolara.

Između voljnosti i nevoljnosti

U Britaniji se osobito istaknuo i James Frank Colyer, koji se, također, bavio kirurgijom čeljusti. U nekoliko godina rata kirurgija i uopće stomatologija doživjele su vrtoglavi napredak.

Zubobolja je bila priličan problem jer je sposobne vojnike povlačila s fronta. S jedne strane jedni su htjeli u rat, a nisu mogli, a s druge oni koji su bili sposobni, znali su hiniti nesposobnost, pa je tako zabilježeno da su pojedinci bacali svoja umjetna zubala kako bi bili vraćeni u bazu i proglašeni nesposobnima za rat.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari