Ako bi vas netko pitao tko je bio Kristof Kolumbo (1451. – 1506.), vjerojatno biste odgovorili “čuveni pomorac” ili pak “otkrivač Amerike”. Nedvojbeno je da je ovaj Đenovežanin otvorio novu eru u povijesti čovječanstva. Svjetska trgovina, koja je prešla u ruke Španjolaca i Portugalaca, prebačena je sa Sredozemlja na Atlantski ocean, a europski utjecaj počeo je preplavljivati novi kontinent.
Ono što se, međutim, često prešućuje jesu zvjerstva koja su Kolumbovi ljudi počinili nad stanovništvom novootkrivenih zemalja. Njegovim ekspedicijama otpočeo je period kolonizacije i eksploatacije, koji će trajati stoljećima. Jednako toliko, Kolumbo je slavljen kao junak. Tek u dvadeset prvom stoljeću, počelo se pisati o naličju osvajanja, odnosno zločinima počinjenim za vrijeme njegove uprave u Novom svijetu. Posebno mračno poglavlje povijesti kolonijalizma Kolumbo i njegovi ljudi ispisali su na Hispanioli.
U studenom 1493. godine, kad se sa sedamnaest brodova vratio na otok, Kolumbo je naseobinu pronašao u ruševinama. Svi Španjolci bili su pobijeni – glavama su platili svoju nekontroliranu glad za lokalnim ženama i zlatom. Domorocima se nije dobro pisalo – ovaj put, Kolumbo je na otok stigao s 1.300 ljudi.
Depopulacija naroda Taino, za koju neki povjesničari čak koriste termin genocid, imala je nekoliko uzroka. Dio domorodaca pokosile su zaraze koje su donijeli došljaci, poput velikih boginja, malarije i gripe, na koje nisu imali imunitet. Znatno većem broju presudilo je ropstvo, odnosno iscrpljujući prisilni rad praćen izgladnjivanjem. Razlozi porobljavanja Indijanaca bili su u prvom redu ekonomski. Kolumbo je mametnuo španjolski radni sustav poznat kao encomienda, koji je osvajače nagrađivao radom pokorenih nekršćanskih naroda. Snažnije i zdravije Indijance odlučili su prodati kao robove u Starom svijetu – na putu do Španjolske, polovica ih je umrla. Onima koji su ostali na otoku – i koji su bili stariji od četrnaest godina – naređeno je da svaka tri mjeseca donesu određenu količinu zlatne prašine bijelim upraviteljima. Onima koji ne bi uspjeli ispunitio taj zahtjev odsijecane su ruke, a mnogi su uslijed tog tretmana iskrvarili do smrti. Strahujući od takve sudbine, tisuće domorodaca diglo je ruku na sebe. Drugi su bježali u planine. Kolumbovi ljudi ondje su ih lovili pomoću pasa. Gladnim životinjama dali bi da ih rastrgaju ili bi ih pak ubijali sokom otrovne vrste manioke.
Pripadnice nježnijeg spola nisu bile pošteđene patnje, naprotiv. Kolonisti su silovali su na stotine žena, nerijetko u prisutstvu njihovih očeva, braće i sinova, a mnoge od njih završile su kao ropkinje. U Kolumbovom pismu iz 1500. godine, stoji da “mnogo trgovaca traži djevojčice” te da su “one od devet i deset godina na osobitoj cijeni”.
Jedan od onih koji su sudjelovali u maltretiranju lokalnog življa bio je Bartolomé de las Casas. Na Hispaniolu je stigao s nepunih osamnaest, još neformirane osobnosti. Slijedio je primjer starijih drugova no, s vremenom, počela ga je mučiti savjest. Odlučio je promijeniti svoje vladanje te se odrekao encomiende a, po povratku u domovinu, zaređuje se te diže glas protiv zločina koja su španjolski kolonizatori počinili nad američkim domorocima. Evo što je o njima napisao u djelu “Brevísima relación de la destrucción de las Indias”: “Na silu su ulazili u sela, ubijajući svakoga koga su ondje zatekli, uključujući djeci, starce i trudnice. Rezali su ih na komade, otvarali im utrobe mačevima… Čak su se kladili mogu li presjeći čovjeka napola iz jednog udarca… Bebe su otimali s majčinih grudi, hvatajući ih za stopala, te ih bacali sa stijena”.
Zbog zlouporabe vlasti, Kolumbo je 1500. godine u Španjolsku dopremljen u okovima. U tamnici je ležao samo šest tjedana, nakon čega je – kraljevskom odlukom – oslobođen. Ipak, na upravne funkcije u Novom svijetu nije vraćen.
Piše: Lucija Kapural