U domovini, s ponosom su ih nazivali “Staljinovim sokolicama”. U neprijateljskim redovima, bile su poznatije kao “Noćne vještice”, a ta sintagma izgovarala se s dubokom strepnjom. Oba naziva mogla bi poslužiti kao naslovi kakva akcijskog filma, no sovjetske heroine bile su žene od krvi i mesa.
Sastavljena isključivo od pripadnica ljepšeg spola, 588. bombarderska zrakoplovna pukovnija Crvene armije ispisala je možda najneobičnije stranice vojne povijesti. Ove žene bile su zadužene za pogibeljne bombaške misije iza neprijateljskih linija. Na njih su letjele dvokrilcima “Polikarpov Po-2”, koji su prije rata korišteni za zaprašivanje usjeva (otuda i njihov nadimak “Kukuruznik”). U akciju su išle isključivo u gluho doba noći. Njihove letjelice, koje nisu bile opremljene mitraljezima, radio uređajima, radarom niti padobranima, bile bi laka meta po danu. Pod okriljem mraka, neprijateljski radari vrlo teško su ih mogli detektirati. AVioni su bili konstruirani od šperploče i platna, a upravo ti materijali pukovniji su dali nadimak “Noćne vještice” – zvuk koji su proizvodili Nijemce je podsjećao na zvuk metle.
U prosjeku, odradile bi između petnaest i osamnaest misija dnevno – svaka od njih – a u sigurnost baze u pravilu su se vraćale letjelicom izrešetanom neprijateljskom artiljerijom… One koje su se, je li, uopće vratile.
Jedna od onih koje je čuvala Fortuna bila je Nadežda Popova (1921. – 2013.), žena koja ne samo što je preživjela rat već i dočekala starost od devedeset jednu godinu. Kći željezničara, odrasla je blizu ugljenokopa u Donjecku, u Ukrajini. Kao tinejdžerica, sudjelovala je u brojnim školskim predstavama, maštajući o glumačkoj karijeri. Njeni snovi promijenili su se kad je prvi put gledala slijetanje zrakoplova. Bez roditeljskog znanja, prijavila se u jedriličarsku školu. Pri svakom letu, ispričat će kasnije, osjećala se slobodno i ushićeno. Prvi skok padobranom i prvi samostalni let izvela je kao šesnaestogodišnjakinja.
U rat je otišla s nepunih devetnaest, gonjena osvetničkim žarom: htjela je naplatiti neprijateljima za smrt obožavanog brata te bespoštedno bombardiranje njezina rodnog grada. Po završetku obuke, pridružila se već spomenutu noćnom bombarderskom puku i napredovala do položaja narednice.
Tijekom trogodišnje letačke službe, više puta je oborena ali nikada nije bila teže ranjena. Njene suborkinje bile su manje sretne: svako toliko gledala je kako njihove letjelice proždire plamen. Dana 2. kolovoza 1942. godine, bila je na izviđačkom letu, kad su je spazili i napali njemački lovci. Prisilno je sletjela u Čerkaskoj oblasti. Po povratku u svoju jedinicu, pridružila se sovjetskoj motoriziranoj koloni. Ondje, među ranjenicima, upoznala je budućeg muža, pilota Semjona Karlamova, čiju je letjelicu također oborio neprijatelj. Vjenčali su se kad je rat završio. Popova, iza koje su bila 852 borbena leta, odlikovana je ordenom Heroja Sovjetskog Saveza.
Piše: Lucija Kapural
