Pojavom apstraktnog slikarstva, počeo se stvarati jaz između umjetnika i publike. Suočen s vijugavim linijama i razlivenim mrljama, prosječan promatrač pita se što to, dovraga, znači. Kad dobije odgovor da ne znači ništa, razočaran odlazi, proglašavajući takvu umjetnost smećem.
Ako se itko naslušao takvih reakcija, onda je to svakako Jackson Pollock (1912. – 1956.), ikona apstraktnog ekspresionističkog pokreta. Dok je manja skupina kritičara njegove radove okarakterizirala kao visoko organizirane i psihološki izazovne, diveći se bojama koje kao da pulsiraju, punim divljeg ritma i očaravajućim poput jazz improvizacije, većina ih je dočekala na nož. “Doista sam zapanjen činjenicom da njegovi besmisleni i kaotični radovi, koji se ne bi mogli prodati ni pod zidne tapete, ulaze u bilo kakvu ozbiljniju raspravu o umjetnosti… Jer to doista nije umjetnost, nego samo neslana šala”, pjenio se jedan od kritičara.
Za života često prezren i ismijavan, Pollock je najveće priznanje dobio pedeset godina nakon smrti: njegovo platno prozaičnog naziva “Broj 5, 1948.” (na slici!), na dražbi je prodano za rekordnih – 140 milijuna dolara!
Najzabavniji primjer kombinacije prezira prema Pollockovim djelima i divljenja prema njihovoj vrijednosti datira iz 1992. Teri Horton, umirovljena vozačica kamiona iz kalifornijskoga gradića Costa Mese, početkom te godine posjetila je jeftini dućan u kojem su bili izloženi artikli u rasponu od igle do prepariranog medvjeda, tražeći poklon za prijateljičin rođendan. Baš kad je htjela odustati od potrage, u pokrajnjoj sobi opazila je, kako će kasnije reći, “neobično ružnu mazariju”. Znajući da se njena prijateljica u mladosti pomalo bavila crtanjem, Teri joj odlučuje pokloniti sliku. “Pošto je ova?”, pita prodavača. “Osam dolara”, odgovara on. Teri, uspješna u cjenkanju, dobiva je za pet “zelembaća”. Problem nastaje na ulazu u prijateljičin improvizirani dom, prikolicu: slika ne može proći kroz vrata. Psujući, Teri je odnosi doma, planirajući je se riješiti prvom prilikom.
Nakon nekoliko dana, posjećuje je susjed, profesor likovnog. Primijetivši da njen poznanik pomno proučava ružnu sliku, Teri se ispričava: “Riješit ću se tog užasa prvom prilikom, vjeruj mi!” Muškarac, međutim prepoznaje karakteristične mrlje. “Zaboga, ovo bi mogao biti Jackson Pollock!”, protisne drhtavim glasom. Sliku odnose forenzičaru specijaliziranom za ekspertizu umjetničkih djela. Ovaj na njoj pronalazi otiske Pollockovih prstiju. Odlaze drugom stručnjaku, koji je procjenjuje na vrtoglavih dvadeset milijuna dolara. Louiseina reakcija? “I dalje su mi te šare odvratne, ali sada u njima prepoznajem dolarski znak!”
Piše: Lucija Kapural
