Srce junaka: Nisu tražili ništa, a riskirali su sve!

Postoje ljudi koji će pognuti glavu pred silom, nadajući se kako se ista neće obrušiti na njihova već na tuđa leđa. Postoje, međutim, i oni koji će riskirati vlastiti život kako bi pomogli drugima. Za vas smo odabrali tri primjera junaštva kakvo se rijetko sreće!

Pravednik među narodima

Poput znatno poznatijeg Oscara Schindlera, brojne europske Židove spasio je Chiune Sugihara (1900. -1986.), japanski konzul u Litvi (na slici!). Tadašnji litvanski glavni grad, Kaunas, do Drugoga je svjetskog rata imao židovsku zajednicu od tridesetak tisuća ljudi, a ondje su spas potražile i mnogi Poljaci koji su bježali pred antisemitskim nasiljem. Nakon sovjetske aneksije Litve 1940. godine, Židovi u Kaunasu našli su se zarobljeni pred približavajućom nacističkom opasnošću. Kako bi mogli otputovati na istok, bila im je potrebna viza, no japanska vlada odbila je odobriti takvu vrstu pomoći. Hrabri i altruistični Sugihara odlučio je prkositi toj odluci, riskirajući vlastiti život: počeo je izdavati stotine voza dnevno! Nije stao ni kad su ga protjerali iz Litve – čak i na željezničkom kolodvoru, bacao je vize kroz prozor, želeći pomoći što većem broju potrebitih. Stručnjaci pretpostavljaju da je spasio živote oko šest tisuća ljudi. Godine 1985. Izrael ga je proglasio “Pravednikom među narodima”, kao jedinog japanskog državljanina koji je dobio tu počast.

Hrabro srce


Sir William Wallace (1270. – 1305.), vitez i odmetnik, jedan od najvećih junaka škotske povijesti. Kao vođa Škota u ratovima za nezavisnost, omraženim Englezima prkosio je duže od osam godina, zadavši im niz teških poraza, uključujući onaj opjevani u Bitki kod Stirlinga 1297. Nakon što ga je podmukli i gramzivi škotski vitez John de Menteith izdao, pao je u ruke neprijatelja. Odveden je engleskom kralju Eduardu I. Brzonogom, vladaru iz kuće Plantagenet, te je optužen za izdaju krune. Za taj zločin, u srednjem je vijeku bila predviđena stravična kazna – raščetvorenje! Dana 23. kolovoza 1305. godine, legendarni borac je na dasci odvučen u Smithfield, gdje je podignut na galge. Prije nego što je izdahnuo, skinut je s vješala i kastriran, a utroba mu je izvađena i spaljena pred njim. Krvavi pir završio je Wallaceovom dekapitacijom i raščetvorenjem. Glava pokojnog velikana nabijena je na kolac i postavljena na Londonski most, a udovi poslani u četiri grada, Newcastle, Berwick, Stirling i Perth. Njegov junački život i mučeničku smrt na dirljiv je način opisao Slijepi Harry, bard iz petnaestog stoljeća, u poemi “Djela i čini Williama Wallacea, viteza Elderslieja”.

Sokolov let

Luka Ibrišimović (1626. – 1698.), franjevac iz Požege, jedan je od najvećih junaka u ratovima protiv Turaka. Sokol, kako su mu suborci tepali, kroz pučku je predaju stekao gotovo nadljudski status. Saznavši za njegov domoljubne govore usmjerene protiv okupatora, Turci su ga 1684. osudili na smrt. Prijatelji su ga, skupivši otkupninu, uspjeli spasiti u zadnji čas, u trenutku kad je trebao biti nabijen na kolac! Nakon toga, Ibrašimoviću se izgubio trag. Turci su se ponadali da je pobjegao preko granice no, na njihovu žalost, nije bilo tako. Predvođena banom, hrvatska vojska je 1684. krenula u Slavoniju, da je oslobodi od osmanlijske čizme. Napredovala je polako ali odlučno, osvajajući grad za gradom, no onda se počelo događati nešto čudno: usred borbe, na bojišnicu bi iz šume izjahao krupni, brkati muškarac odjeven u smeđi franjevački habit te, praćen četom naoružanih seljaka, mačem sjekao Turke uzduž i poprijeko. Bio je to čovjek kojeg su već bili otpisali – hrabri Sokol! Ponavljalo se to iz bitke u bitku: unatoč turskom oprezu, ustanici Luke Ibrašimovića svaki bi put iznenadili neprijatelje, unoseći stravu u njihove redove. Godine 1688., hametice je potukao Turke utaborene na brdu iznad požege – u njegovu čast, ono je prozvano Sokolovcem.

Piše: Lucija Kapural

Komentari