Sramota za “Guinnessovu knjigu rekorda”: U nju se upisao “najproduktivniji” serijski ubojica svih vremena!

Ilustracija: Pixabay

Zločini serijskih ubojica redovito privlače veliko zanimanje javnosti. Ne radi se o pukoj fascinaciji morbidnim, već i o pokušaju da shvatimo što određene ljude pretvara u monstrume lišene savjesti. Dok su jedni – psihopati – rođeni takvi, druge je na krvav put gurnulo nezamislivo nasilje koje su pretrpjeli u ranom djetinjstvu, a ozljede mozga također su česta stavka u ovoj psihopatologiji. Za vas smo odabrali priče najgorih od najgorih!

Monstrum s Anda

Od 1969. do 1980. godine, serijski ubojica Pedro Lopez vrebao je na one slabe i nezaštićene – djecu. Kao dječak, i sam je bio žrtva: majke, prostitutke koja ga je tukla do krvi a potom kao osmogodišnjaka izbacila na cestu, povijesnih prilika (odrastao je u Kolumbiji, u vrijeme brutalna građanskog rata) te seksualnih zlostavljača (nije imao ni devet godina kad ga je ljubazni vremešni muškarac, pod izlikom da će mu dati smještaj i hranu, divljački silovao).

Bez sredstava za život i povjerenja u ljudski rod, odao se kriminalu. Zbog krađe automobila, kao osamnaestogodišnjak je završio na robiji u jednom od najgorih kolumbijskih zatvora. Ono čega se najviše bojao ondje se ponovno dogodilo: prilikom tuširanja, silovala su ga četvorica starijih kažnjenika. Sit poniženja, mladić je sklepao improvizirani nož, a potom jednom po jednom presudio napadačima. Vlasti su zaključile da je djelovao u samoobrani, pa su mu za četiri ubojstva dodale tek dvije godine prethodnoj sedmogodišnjoj kazni.

Po izlasku na slobodu, bio je pun gnjeva. Za većinu nedaća krivio je majku, iz čega se rodio patološki stav prema ženama. Fantazije o silovanju, mučenju i ubijanju ubrzo je pretvorio u zbilju. Njegova meta najčešće su bile djevojčice iz indijanskih plemena, za čiju sudbinu vlasti nisu bile osobito zainteresirane. U ljeto 1980., kad je napokon uhićen, priznao je odgovornost za tri stotine ubojstava.


Godine 2006. “monstrum s Anda”, kako su ga mediji prozvali, uvršten je u “Guinnessovu knjigu rekorda” kao “najproduktivniji” ubojica svih vremena, no iz nje je ubrzo izbačen, nakon ogorčenih prigovora da se na taj način najgori zločin tretira kao natjecanje.

Ubojica ljepotica

Godine 1984., u šestotjednom periodu mahnitosti, Christopher Wilder oteo je, mučio i silovao najmanje dvanaest djevojaka na području šest saveznih američkih država. Osam nesretnica nije preživjelo ovu torturu. Za razliku od većine serijskih ubojica, imao je sretno djetinjstvo i brižne roditelje. Je li za njegovo kasnije ponašanje odgovorna trauma glave, koju je pretrpio kao školarac, ili je jednostavno rođen bez empatije, teško je procijeniti. Prvi zločin, silovanje, počinio je kao maloljetnik. Umjesto u zatvoru, završio je u duševnoj bolnici, gdje je podvrgnut liječenju elektrošokovima. Okrutni tretman nije pomogao, naprotiv, dao je dodatni poticaj njegovim bolesnim fantazijama o silovanju, mučenju i ubijanju. U djelo ih je proveo kad je upoznao Elizabeth Kenyon, zanosnu plavušu koja je dvije godine ranije bila izabrana za Miss Floride. Okusivši krv, više se nije mogao zaustaviti. Njegove mete bile su mahom mlade, privlačne djevojke. Predstavljao im se kao modni agent i govorio da će od njih napraviti zvijezde. Jednom kad bi sjele u njegov kamionet, igra je za njih bila završena: čekali su ih sati i sati nezamislive torture te, na koncu, stisak ubojitih ruku oko vrata. Koliko se iživljavao nad svojim žrtvama, svjedoči činjenica da čak ni roditelji nisu mogli identificirati svoje kćeri kad bi gledali iskasapljena tijela u mrtvačnici! Nesretne djevojke rezao je nožem, mučio elektrošokovima, stavljao im ljepilo u oči, udarao ih u glavu dok ih je silovao… Ubojičin put završio je u blizini kanadske granice, kad su policajci primijetili automobil i vozača koji su im bili dobro poznati s tjeralice. Na njihovu naredbu, Wilder je izišao iz vozila, da bi potom počeo pucati na one koji su ga htjeli uhititi. Metak jednog policajca zauvijek je zaustavio okrutno ubojičino srce.

Kanibal iz Ruhra

U razdoblju od veljače 1955. do travnja 1976. godine, kad je napokon uhićen, Nijemac Joachim Kroll ubio je najmanje četrnaest djevojaka. Njegov slučaj je uistinu osebujan: premda je djelovao na ograničenom teritoriju, u industrijskoj regiji Ruhr, i imao vrlo nizak kvocijent inteligencije, ruci pravde izmicao je duže od dva desetljeća. Veći dio njegova djetinjstva uništen je Drugim svjetskim ratom i njegovim posljedicama, siromaštvom i glađu. Oca mu je tijekom rata zarobila ruska vojska i on se nikada nije vratio. Patološki povučen dječak sklon nevoznim tikovima bio je predmet poruge vršnjaka, a za majku, koja ga je pokušavala zaštititi od okoline, bio je nezdravo vezan. Njena smrt, smatraju neki psiholozi, bio je događaj koji ga je gurnuo preko ruba. Samo tri tjedna nakon njezina sprovoda, prvi put je ubio – devetnaestogodišnjakinji koja je imala nesreću nabasati na njega na osamljenoj seoskoj cesti zario je nož u vrat, da bi njeno truplo potom odvukao u staju i seksualno se iživljavao nad njim. Sljedeće žrtva bila je još mlađa: imala je samo 12 godina kad ju je zadavio! S vremenom, postajao je sve smjeliji i sve okrutniji. Mlade žene i djevojčice napadao je usred bijela dana, odvlačio ih na zabačena mjesta te satima silovao. Poniženja nisu bile pošteđene ni nakon smrti. Nakon što bi ih zadavio ili zaklao, nožem je otkidao komade njihova mesa, a potom ih, stigavši kući, kuhao i jeo! Posljednju i najmlađu žrtvu, četverogodišnju Marion Ketter, ugrabio je s igrališta i odvukao u stan. Nakon što je malenu silovao i ubio, njeno tijelo je raskomadao te dijelove skuhao s mrkvama i krumpirom. Ono što je od nje preostalo bacio je u nužnik. Ta greška koštala ga je slobode: komadi ljudskog mesa začepili su odvod u susjednom stanu, a nakon što je vodoinstalater izišao na teren, stravična istina je otkrivena. Monstrum je osuđen je na doživotnu robiju.

Piše: Lucija Kapural

Komentari