Ime Sawneya Beana već dugo živi u škotskom folkloru. Živio je u šesnaestom stoljeću u grofoviji East Lothian, a kao momak bio je izrazito problematičan. Upadao je u tučnjave i pijančevao, a ubrzo je pronašao djevojku slične naravi s kojom je provaljivao ljudima u domove. U bijegu pred pravdom, skrasili su se u Gallowayu. Danju su se skrivali, a noću i zorom vrebali neoprezne putnike. S vremenom su otkrili špilju smještenu na otprilike pola puta između zaselaka Lindalfoot i Ballantree. Nalazila se u podnožju strme hridine te obilovala mračnim prolazima.
Unatoč dobrom skrovištu, Sawney se bojao da će ga netko od opljačkanih prijaviti vlastima te naposljetku otkriti njihov brlog. Zaključio je kako je najpametnije da sve žrtve jednostavno ubiju. Kad su shvatili da je lokalni živalj nepovjerljiv prema strancima te da ukradene dragocjenosti nitko ne želi kupiti od njih, našli su se pred problemom: kako će se prehraniti? Rješenje se samo nametnulo: više neće napadati ljude radi plijena, nego će ih iskoristiti kao izvor hrane!
Problem je predstavljalo truljenje mesa. Ovaj put se rješenju domislila ona. Kako bi dokazala da je dobra domaćica, počela je soliti dijelove tijela ili bi ih vješala nad vatrom i sušila poput šunke. Pobrinuvši se za vječno bogatu trpezu, bacili su se na prokreaciju. Tijekom godina, dok je Sawney bio zaposlen depopulacijom okolnih krajeva, njegova mu je družica rodila ni više ni manje nego četrnaestero djece, koja su pak izrodila osamnaest unuka i petnaest unučica, po svoj prilici međusobnim sparivanjem.
Kako su djeca rasla, prirodno su počela prihvaćati stav da je svatko tko nije pripadnik njihovog klana valjan izvor hrane. Veći momci s veseljem su se pridruživali tatici u lovu. Kad bi im se neoprezni prolaznik dovoljno približio, iskočili bi iz zasjede, okružili žrtvu, prerezali joj grkljan i odvukli njeno truplo u špilju.
Teror obitelji kanibala potrajao je duže od dva desetljeća… A onda su napravili kobnu grešku. Zaskočili su mladi par koji se jašući vraćao sa seoskog sajma. Sirotu ženu uspjeli su izbaciti iz sedla i rasporiti, ali im je njen muž umaknuo. Kad je sucu u ispričao svoju nevjerojatnu priču, četiri stotine vojnika poslano je u potjeru za ubojicama. Njihova špilja otkrivena je tek nakon nekoliko dana, zahvaljujući psima.
Kad su se vojnici kroz uske špiljske prolaze probili do jedne veće prostorije, zatekao ih je užasan prizor: ljudske kosti bile su posvuda razbacane, sa stropova su visjele odrezane ruke i noge, a u bačvama su se nalazili ukiseljeni trupovi žrtava. Članovi klana, koji su poput životinja režali na uljeze, uhićeni su. Onodobna pravda bila je brza i okrutna: muškarcima su odsjekli ruke i noge te ih ostavili da iskrvare do smrti, a žene su žive spalili na lomači kao vještice.
Piše: Lucija Kapural
