Spektakularan podvig: Prva osoba koja se u bačvi spustila niz podivljale slapove Niagare bila je – šezdesettrogodišnja učiteljica!

Fotografija: YouTube screenshot

Evel Knievel i Johnny Knoxville nisu bili prvi koji su šokirali i oduševili javnost vratolomijama kakve običnim smrtnicima tjeraju žmarce niz kralježnicu. Puno prije njih, učinila je to jedna žena, i to šezdesettrogodišnjakinja. Annie Edson Taylor (1838. – 1921.) u povijest ljudske hrabrosti (ili ludosti ) upisala se kao prva osoba koja se spustila niz slapove Niagare u – bačvi!

O kakvom je podvigu bila riječ, ilustriraju sljedeći podaci: slapovi, koji tvore spektakularnu granicu između SAD-a i Kanade, visoki su preko pedeset metara, a svake sekunde njima se obruši pet i pol milijuna litara vode. Niagara, što na jeziku Indijanaca znači “voda što grmi”, od jezera Erie mirno teče kojih pedeset kilometara, da bi se u blizini jezera Ontario pretvorila u brzace koji užurbano jure prema kataraktu, u magli vodene prašine i duga. Potom slijedi dramatičan pad: uz zaglušujuću grmljavinu, bujica se strmoglavljuje u podivljalu pjenu, kao da pada u ponor bez dna. Otok Goat, na rubu kaskade, rijeku odvaja na dva djela – američki slapovi na istočnoj strani tvore ravnu crtu dugu oko 300 metara, a kanadski slapovi Horseshoe dvostruko su duži i, kako im ime govori, imaju oblik potkove.

Na avanturu s onu stranu zdravog razuma gospođu Taylor nagnao je prozaičan motiv – onaj financijski. Bio je to odgovor jedne tvrdoglave, žilave žene na nedaće koje su je snašle. Kći imućnog mlinara Merricka Edsona, odrasla je u Auburnu, gradiću u američkoj saveznoj državi New York. Bila je najmlađe od osmero djece koje je ovaj imao s kućanicom Lucretiom Waring. Obožavanog oca izgubila je prije dvanaestog rođendana a, zahvaljujući novcu koji je ostavio iza sebe, nakon mature se upisala na jednu od najprestižnijih učiteljskih akademija u državi. Tijekom studija, udala se za vršnjaka Davida Taylora. Bračna idila zaokružena je rođenjem sina.

Nažalost, niz tragedija srušio je uređeni mikrokozmos gospođe Taylor poput kule od karata. Sin joj je umro kao beba, a nedugo potom njen obožavani suprug ubijen je u Američkome građanskom ratu. Udovica nije imala vremena za naricanje: prvi put u životu, morala se suočiti s financijskim teškoćama. Svestrana i prilagodljiva, selila se iz grada u grad, u potrazi za poslom.

Nakon što je izgubila učiteljsko namještenje, odlučila se okušati kao instruktorica plesa. Kako u Bay Cityju, gradu u Michiganu koji je nazivala privremenim domom, nije bilo plesnih škola, osnovala je vlastitu. Kasnije je podučavala glasovir djecu iz susjedstva, prodavala domaće pite, a ni fizički poslovi nisu joj bili nepoznanica. Premda nikada nije gladovala, vječna borba za opstanak s godinama ju je iscrpila. Upravo iz tog razloga, odlučila je učiniti ono što nitko nije učinio i osigurati si bezbrižnu starost.


Na podvig života, koji su gotovo svi njeni poznanici okarakterizirali kao samoubilački, krenula je dana 24. listopada 1901., na svoj šezdeset treći rođendan. Suprotno nagađanjima okoline, Annie nije imala želju za smrću. Temeljito se pripremila za sunovrat niz najmoćniji slap: u bačvi, koju su specijalno za tu namjenu izradili od kvalitetne hrastovine, ojačali željezom i podstavili madracem, na pogibeljno putovanje dva dana ranije je krenula njena mačka. Mijaukalicu su izvukli iz rijeke, prestrašenu ali neozlijeđenu.

Poput svoje ljubimice, Annie je, čini se, imala devet života. Pad u bezdan, koji je trajao nešto više od dvadeset minuta, preživjela je s tek nekoliko ogrebotina. Novinarima, koji su je slavili kao američku junakinju (zbog već spomenute vodene prašine na Niagari, nadjenuli su joj nadimak “Kraljica magle”), kasnije je priznala da takvo što ne bi ponovila. “Radije bih da me stave u top i ispale u zrak nego da ikad više ‘zajašim’ ovaj vražji slap”, rezimirala je svoje iskustvo.

Premda joj je podvig itekako “podebljao” stanje na bankovnom računu, željenog bogatstva nije se uspjela dočepati, za što je dijelom bio odgovoran menadžer koji ju je pokrao. Kad god bi joj “presušila pipa”, za novac se fotografirala s turistima na mjestu svoga životnog postignuća, ponosno im prepričavajući anegdote o svome “letu”. Uz to, otvorila je štand sa suvenirima, napisala roman, pružala uslugu “magnetske terapije”, ma što to bilo, a okušala se i kao vidovnjakinja. Umrla je u osamdeset drugoj. Do 1955. godine, njen poduhvat pokušala su ponoviti petnaestorica mlađih, snažnih muškaraca. Petorica nisu preživjela.

Piše: Lucija Kapural

Komentari