Spasitelj ili novi Mengele: Doktor koji je ubijao svoje “pacijente”

Jack Kevorkian (1928. – 2011.) jedna je od najkontroverznijih figura našeg vremena. O njegovoj djelatnosti, koju možda najbolje opisuje oksimoron “milosrdno ubijanje”, već desetljećima se vode žestoke rasprave koje zadiru duboko u srž medicine, prava, filozofije te napokon – ljudskosti. Jedni ga smatraju hrabrim, sućutnim čovjekom koji se bori za prava i dostojanstvo smrtno oboljelih; drugi u njemu vide bolesno narcisoidnog manijaka koji si je dao za pravo gospodariti životima drugih. Gdje leži istina o Doktoru Smrti? Radi li se o geniju ili luđaku? O iskupitelju ili novom Mengeleu? O anđelu ili demonu? Spasitelju ili ubojici? Jednoznačne odgovore vjerojatno nikad nećemo dobiti…

Utjeha smrti

Kad su konačno priznali da mu je ostalo najviše šest mjeseci života, samo se cinično osmjehnuo. Vrlo dobro je znao da podmukli tumor igra svoju paklenu igru u njegovom mozgu, u njegovim plućima, u njegovim kostima. Šest mjeseci! To je tako prokleto dugo… Nije se bojao smrti, naprotiv, znao je da je ona jedina mogućnost oslobođenja od boli, od straha, od agonije. Bolest mu je oduzela dostojanstvo, a s tim se najteže mirio. Pretvorila ga je u dijete koje nemoćno plače, vrišti i traži pomoć. Tuga u očima bližnjih razornije je djelovala na njegove centre boli čak i od proždrljivog raka.

To više ne može i neće podnositi! Ponovno će biti čovjek, pa makar u onih nekoliko sekundi potrebnih da se pokrene stroj smrti! Sadržaj novinskog oglasa znao je već napamet. Štoviše, pisao je svome spasitelju, koji mu je poslao i više nego ljubazan odgovor. Drhtavim rukama dohvatio je telefonsku slušalicu: “Doktore, odlučio sam! Kada možemo obaviti postupak?”. U glasu s druge strane žice kao da je zamijetio trunku oduševljenja: “Donijeli ste ispravnu odluku! Što se mene tiče, sve je spremno. Stojim vam na raspolaganju!”. Dijete u njemu promucalo je zadnje pitanje: “Hoće li boljeti?”. Odgovor Jacka Kevorkiana bio je odlučan i koncizan: “Ni najmanje!”.


A mogao je igrati bejzbol…

Jack Kevorkian rođen je 1928. godine u Pontiacu u Michiganu. Njegovi roditelji bili su armenski imigranti koji su sanjali o boljem životu za djecu – Jacka, Margo i Floru. Najstarijem sinu prvobitno su htjeli nadjenuti ime Murad, po starom Romu koji im je pomogao da stignu u Ameriku, ali su naposljetku odustali od te ideje, želeći da se lakše integrira u društvo.

Dječak je bio natprosječno inteligentan i znatiželjan. Otac, koji je od jutra do mraka radio u automehaničarskoj radionici, nalazio je malo vremena i još manje razumijevanja za Jackova učestala pitanja o životu, smrti i religiji. Kao jedanaestgodišnjak zaprepastio je bogobojazne roditelje izjavom da je ateist: “Vjerovati u Boga isto je kao vjerovati u Djeda Mraza. To je najobičnija izmišljotina”.

Jack je bio odličan učenik, a osobito se isticao polemičnim sastavcima i koloristički bogatim slikama. Roditelji su vjerovali da će odabrati umjetničku karijeru, ali ih je jednoga dana iznenadio, rekavši da bi htio postati profesionalni igrač bejzbola. Otac se samo namrštio i izgovorio riječi koje će promijeniti sudbinu mnogih: “Ne dolazi u obzir! Odaberi neko sigurnije zanimanje!” Jack je odabrao medicinu.

Gospodar boli

Kevorkian je bio izvrstan student kojem su profesori predviđali blistavu akademsku karijeru. Ipak, neki od njih su primijetili njegov pomalo morbidan interes za fenomen smrti. Dok su mnogi studenti izbjegavali doticaj s umirućima, čini se da je Kevorkiana upravo taj vid medicine zanimao. Iz tog vremena datira događaj koji ga je obilježio i odredio tijek njegovih budućih istraživanja. Jedna žena, oboljela od karcinoma pluća, umrla je pred njegovim očima. “Satima je umirala u neizrecivoj agoniji. Kao budući liječnik, osjećao sam se osobno pogođenim: ta mi bismo morali biti gospodari boli”, reći će kasnije Kevorkian.

Kevorkian je bio opsjednut kontrolom. Shvativši da ima problema s težinom, podvrgao se spartanskom režimu ishrane i u vrlo kratkom vremenu drastično smršavio, o čemu je napisao knjigu. Jednako je bilo sa ženama. Izlasci i zabava nisu ga zanimali, kao ni površne, lakomislene djevojke. Šturi podaci o njegovu privatnu životu govore da je za vrijeme studija bio zaručen s jednom djevojkom, ali je prekinuo vezu kad je shvatio da ona nije dovoljno predana i disciplinirana da ga prati u njegovim istraživanjima.

Nakon diplome, sa skupinom kolega poslan je u ratom zahvaćenu Koreju, u okviru vojne službe. Ondje se bavio transfuzijom krvi ranjenicima, pri čemu je zaražen hepatitisom C. Nakon povratka u Ameriku, specijalizirao je patologiju i počeo objavljivati znanstvene radove. U prvom članku, “Fundus oculi i određenje trenutka smrti”, pisao je o razlikovanju pogleda umirućih na uzastopnim fotografijama, tvrdeći da je moguće po krvnim žilicama u oku prepoznati točan trenutak kad srce prestaje kucati. Bio je to početak njegove životne misije: borbe da se neizlječivim bolesnicima omogući pravo na umiranje, uz asistenciju liječnika.

Takvi stavovi priskrbili su mu nadimak Doktor Smrt, a članci objavljeni iduće godine podigli su veliku prašinu: Kevorkian se gorljivo zalagao za eksperimentiranje nad osuđenicima na smrt. Ti će ljudi, rezonirao je, u svakom slučaju uskoro biti mrtvi: zašto ih ne iskoristiti kao pokusne subjekte, dakako, pod punom anestezijom? Također se zalagao da se njihovi organi ponude potencijalnim primateljima na – aukciji!

Zbog takvih je ideja dobio otkaz na mjestu šefa patologije u Općoj bolnici u Saratogi. Razočarani liječnik okrenuo se drugoj velikoj strasti: umjetnosti. Kao ljubitelj klasične glazbe, pokušao je režirati i producirati film temeljen na Händelovom životu. Film u koji je uložio životnu ušteđevinu nikad nije stigao do kinodvorana, jer njegov autor nije uspio pronaći distributera. Utješio se time što je izdao jazz album znakovitog naziva “A Very Still Life”, na kojem je svirao flautu. U to se vrijeme bavio i slikarstvom: teme smrti, patnje, rata i razaranja opsesivno se provlače kroz sva njegova platna.

Oglas donosi smrt

Vrativši se u Michigan, zamisli o humanoj eutanaziji odlučio je provesti u praksi. Prionuo je izradi aparata pomoću kojeg bi se bezbolno skraćivale muke patnika. Od mnogobrojnih željeznih otpadaka sastavio je stroj, koji je nazvao “tanatron” (“smrtostroj”) ili “mercitron” (“stroj milosrđa”). Uređaj je bio vrlo jednostavan: na metalnom okviru nalazile su se tri boce, na koje su bile pričvršćene injekcije. U prvoj se boci nalazi obična slana voda, u drugoj barbiturati, u trećoj kalijev klorid. Egzekucija je zamišljena ovako: prvo Kevorkian ili njegov asistent ubrizgaju slanu otopinu u bolesnikove vene, nakon čega dolazi do opuštanja mišića. Sljedeći je korak prepušten umirućem: pritiskom na dugme, on pokreće injekciju koja mu ubrizgava mješavinu barbiturata, što ga u vrlo kratkom vremenu uspavljuje. Pad njegove ruke automatski pokreće mehanizam treće boce, pa se u njegove žile polako počinje slijevati otrovni kalijev klorid. Nakon dvije minute, ako sve ide po predviđenom, pacijent bi trebao biti mrtav.

Godine 1987. u detroitskim se novinama pojavio niz neobičnih oglasa, koji su nudili uslugu “savjetovanja o smrti”. “Vlada nema pravo određivati koliko ćete patiti prije smrti. Mogu vam pomoći da potpuno bezbolno napustite ovaj svijet”, mamio je Kevorkian oboljele u zagrljaj Velikog kosca. Pedesetčetverogodišnja Janet Adkins, oboljela od Alzheimerove bolesti, imat će “čast” prva isprobati Kevorkianov smrtostroj. Premda je liječnici nisu smatrali neizlječivo bolesnom, Janet je strahovala od gubitka moždanih funkcija i nije htjela biti na teret obitelji. Kevorkian je smatrao da je njena želja za smrću opravdana, pa su ugovorili eutanaziju za sljedeći dan. Svjestan činjenice da ovakvu praksu ne može obavljati u bolnici, Kevorkian je u svom kamionetu uredio salu za umiranje. Kad je prestrašena Janet stigla na stratište, Kevorkian ju je ohrabrio: “Nemate se čega bojati!”. Ipak, smrtostroj nije funkcionirao kako treba: sirota žena punih je pet sati čekala da se pakleni mehanizam pokrene! Čitav događaj pomno je kamerom snimao Kevorkianov vjerni asistent Neal Nicol.

Nekoliko dana kasnije, Kevorkian je optužen za njeno ubojstvo. Zakoni države Michigan nisu predviđali kaznu za asistenciju pri suicidu, a Kevorkian je dokazao da je sama pacijentica pokrenula stroj smrti. Poroti nije preostalo ništa drugo nego osloboditi ga.

Ipak, nije se izvukao bez posljedica. Oduzeta mu je liječnička dozvola, što ga je postavilo pred problem: kako će ubuduće nabavljati lijekove nužne za smrtnu praksu? Pribjegao je jednostavnom rješenju: umjesto injektiranjem teško nabavljiva kalijeva klorida, eutanaziju će vršiti trovanjem ugljikovim monoksidom. Prva koja je isprobala novu verziju smrtostroja bila je pedesetdvogodišnja Susan Williams, oboljela od multiple skleroze.

Vijest o anđelu smrti širila se brzinom munje. Sve više teško oboljelih ljudi obraćalo mu se za pomoć. Računa se da je samo u prvoj godini prakse preko dvadeset ljudi iskusilo njegov smrtostroj. “Moj cilj nije smrt, nego izbavljenje od boli. Ali, ponekad je smrt jedini način izbavljenja od boli”, govorio je. Doktor Smrt bezbroj se puta našao na optuženičkoj klupi ali bi se, zahvaljujući činjenici da nikad nije vlastoručno pokrenuo “thanatron”, svaki put izvukao. Svako je suđenje iskorištavao za glasno, ponekad teatralno zagovaranje eutanazije. Jednom se prilikom pojavio odjeven poput Thomasa Jeffersona, šaleći se da je na taj način htio ukazati na “zastarjelost pravosuđa koje ne dopušta čovjeku dostojanstvenu smrt”.

Suđenje ljudskosti

Doktor Smrt postao je neka vrsta medijske zvijezde, pa je bio sve drskiji i sve neoprezniji. Godine 1999. otrovao je pedesetdvogodišnjeg Thomasa Youka, oboljelog od smrtonosne Lou Gehrigove bolesti. Kako je Youk bio potpuno nepokretan, Kevorkian je učinio nešto što se nikad ranije nije usudio – osobno je pokrenuo mehanizam smrt. Njegov asistent čitav je događaj zabilježio videokamerom, a nekoliko dana kasnije mučna snimka Youkova umiranja emitirana je u okviru CBS-ove emisije “Šezdeset minuta”. Na kraju videa, Kevorkian izravno u kameru izaziva vlasti: “Samo me pokušajte zaustaviti!”. Bila je to kap koja je prelila čašu.

Optužen je za Youkovo ubojstvo, a na sudu se, uvjeren u ispravnost svojih postupaka, odrekao usluga odvjetnika. Štoviše, izjavio je da je pomogao skraćivanju muka još 130 ljudi, dovoljno svjesnih da ih do smrti na aparatima čeka samo agonija, te je ponosno demonstrirao kako je to izvodio. Unatoč “samooptuživanju”, osuđen je samo za Youkovo ubojstvo. “Smatrajte se zaustavljenim!”, poklopio ga je sudac.

Kevorkian je, odsluživši osam godina kazne, pušten na slobodu. Nakon toga, rasprave o legaliziranju eutanazije ponovno su podijelile Ameriku. Jedna ga je strana oštro osudila, tvrdeći da nitko nema pravo posegnuti za tuđim životom i upozoravajući na moguće zlouporabe ovakve prakse. Pozvali su se i na rezultate autopsija, koje su pokazale da mnogi Kevorkianovi pacijenti uopće nisu bili smrtonosno bolesni, štoviše, neki su bolovali od puke depresije.

Zanimljivo, brat Thomasa Youka zauzeo je suprotnu stranu: “Jack Kevorkian oslobodio je mog brata nezamislive patnje. On je duboko humana osoba, jedini koji je imao hrabrosti boriti se za dostojanstvo umirućih. Sudimo li njemu, u konačnici sudimo svojoj ljudskosti!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari