Grci su kao i svi narodi starog vijeka živjeli u skladu s prirodom, u smislu praćenja ciklusa izlaska i zalaska Sunca, pa su se ustajali sa svitanjem, a na počinak išli ubrzo po nestaku danjeg svijeta. Jela su se tri obroka dnevno. Prije odlaska od kuće se doručkovalo, a standardan doručak većine stanovnika se sastojao od kruha i malo vina. Izbor namirnica je bio određen mediteranskim podnebljem, kao i imovinskim mogućnostima pojedinca. Drugi obrok se konzumirao na brzinu u podne ili poslijepodne i bio je po svom sadržaju i obimu skroman dok se najobilniji obrok jeo u večernjim satima.
Prva brza hrana na ulicama drevnih grčkih gradova
Naravno da je bilo i onih koji su morali ubaciti još koji obrok između podneva i večeri. Takvi su gladuši uvijek mogli utažiti glad kupujući souvlakije od uličnih prodavača. Bili su to ražnjići od povrća i mesa koji se i danas jedu u Grčkoj, kao i Turskoj. Bila je to prva brza hrana na ulicama grčkih gradova. Pokojni profesor Ive Mažuran znao je govoriti da se učestalost jedenja souvlakija u Grčkoj, a napose u Turskoj može usporediti s jedenjem sladoleda u zapadnom svijetu.
Pšenični kruh rezerviran za blagdane
Velik dio prehrane činile su uvezene žitarice poput ječma. Od ječma su se pravile pogačice kao svakodnevna namirnica. Pšenični se kruh za razliku od ječmenog jeo samo za blagdane u skladu sa Solonovim preporukama s početka 6. stoljeća pr. Krista. Već u Periklovo doba (druga polovica 5. st. pr. Krista) bijeli kruh se mogao kupiti u pekarnama baš svakog dana. Ipak češće se kupovao onaj ječmeni ili miješani zbog svoje pristupačnije cijene dok je pšenični bio većini dostupan samo za blagdane. Mljevenje žitarica bio je mukotrpan posao koji se iziskivao više sati rada dnevno, a obavljale su ga žene.
Meso privilegija bogatih
Termin prismok u Grka obuhvaća netekuću hranu koja se jela uz kruh kao svakodnevnu namirnicu. Uz kruščiće se jelo povrće, voće, meso, pa i poslastice. Meso su najčešće jeli imućni dok bi ga siromašni konzumirali za javnih svetkovina kada se hrana dijelila, a pri tome su najniži društveni slojevi bili sretni s bilo kakvim ostacima, pa i kostima na kojima bi zaostalo nešto mesa u tragovima. No sretna je okolnost za Grke bila što se stalno nešto svetkovalo, a zbog čega su siromašni imali priliku s vremena na vrijeme jesti meso.
“Spartanski specijalitet”
Nadaleko poznati spartanski specijalitet bila je juha od svinjskog mesa i krvi. U nju se dodavala samo sol i ocat. Ocat se vjerojatno dodavao kako bi spriječio proces zgrušavanja krvi. Danas nije poznata originalna receptura. Navodno je neki ugledni čovjek probao ovu crnu juhu i izjavio: “Sada znam zašto se Spartanci ne boje smrti”. Poanta je bila u tome da je juha bila toliko odvratna da su trebali biti radosni što će im smrt donijeti oslobođenje jer više nikad neće morati jesti nešto slično. Jedna verzija priče o ovoj juhi kaže da je Dionizije, poznati sirakuški tiranin, isprobao ovu juhu, a potom ju je ispljunuo s gađenjem, nakon čega mu je spartanski kuhar objasnio da je ona dio spartanskog načina života. Kako je prošao kuhar nakon toga nismo sigurni.
Riba i ostala hrana
Grci su često jeli ribu, no naravno bogati su jeli skuplju ribu, a sirotinja onu skromniju poput srdela i inčuna. Kažu da je graška i graha bilo u izobilju, kao i voća i orašastih plodova, pa su ti proizvodili bili česti u Grka. Nije bilo papra, ali je bilo obilja soli. Obroci su završavali poslasticama, a u slastice ulazilo je svježe ili suho voće, medenjaci i slično.
Jedenje prstima
Jelo se prstima iz zajedničke zdjele. Kao svojevrsni tanjuri koristili su se kruščići. Najčešće se pila voda, a nekada se u vodu miješao med. Mlijeko se koristilo za pravljenje sira, a od mlijeka se najčešće pilo kozje mlijeko. Puk je pio učestalo Kykeon ili u prijevodu piće napravljeno od samljevenog ječma razmućenog u vodi i začinjenog aromatičnim biljem poput majčine dušice i metvice. Viši slojevi su ovo piće prezirali kazujući da im smrdi i da se po tom mirisu, a ne samo izgledu znalo tko kojem sloju pripada.
Nerazrijeđeno vino sinonim za barbare
Vino se začinjavalo aromatičnim biljkama: majčinom dušicom, cimetom, kao i medom. Ono se razrjeđivalo s vodom jer je nerazrijeđeno vino bilo sinonim za običaje barbara, a kada se dodavala voda činilo se to u omjeru 1: 3. Za piće je bila popularna i grčka rakija sa smolom tzv. mastika koja je i danas cijenjena. Vino se za domaću upotrebu držalo u mješinama, a za prodaju se sipalo u velike vrčeve i amfore koje su s unutrašnje strane bile premazane smolom zbog očuvanja svojstava pića, kao i nepropusnosti. Prije obroka se u velikom vrču, koji se nazivao krater, miješala smjesa vina i vode.
Skromnost podneblja rezultirala je umjerenim jedenjem zdravih namirnica, kao i pojavom svjetonazora koji je prezirao svaku proždrljivost i uopće neumjerenost.
Piše: Sonja Kirchhoffer
