Veliki požar u Londonu, koji je od subote 2. rujna do srijede 5. rujna 1666. godine poharao grad, započeo je u kući kraljevskog pekara u ulici Pudding Lane, da bi se zbog jakog vjetra brzo se proširio na okolne krovove. Vatra je progutala 13.200 kuća, 87 županijskih crkva i katedralu sv. Pavla, a obnova je trajala puno desetljeće. Ono što je neobično kod katastrofe tih razmjera jest činjenica da je, barem što se službenih dokumenata tiče, u njoj poginulo samo šestero ljudi. Mnogi povjesničari, međutim, osporavaju ovaj podatak, tvrdeći da se smrti siromašnih građana jednostavno nisu bilježile te da je vatra vjerojatno kremirala brojne žrtve, ne ostavljajući prepoznatljive ostatke.
Zbog katastrofe, koja je uništila osamdeset posto grada, došlo je do promjene regulative o gradnji i održavanju dimnjaka. Po novom zakonu, počeli su se zidati znatno uži dimnjaci, a održavanje njihove prohodnosti postalo je prioritet. Rješenje kojim se potonje postizalo bilo je pragmatično koliko i nehumano: uvedena je praksa da se dimnjaci čiste – djecom! Puna dva stoljeća, ubogi londonski mališani korišteni su kao ljudske četke, a njihov život nalikovao je na pakao.
Nećemo pretjerati ako kažemo da su ta djeca bila robovi. Majstori čistači su ih, naime, kupovali od roditelja, odveć siromašnih da ih prehrane, ili bi pak “alat za rad” direktno pokupili iz kakve ubožnice. Zbog već spomenutih uskih otvora, rijetko bi odabirali dijete starije od šest godina, a katkad su se u mračno, zagušljivo okno spuštali i četverogodišnjaci. U rjeđim prilikama, za ovaj posao korištene su curice – zbog slabije građe, imale su kraći “rok trajanja”. Zlostretne mališane u taj klaustrofobični prostor, širok tek četrdesetak centimetara, spuštali su na užetu, povlačeći ih gore-dolje, a ovi su skupljali čađu s obloga dimnjaka i strugali naslage katrana. Kako su kao uporište koristili koljena i lakte, gazda bi se potrudio da im te dijelove tijela učini grubljima – grebao bi ih brusnim papirom dok koža ne bi zadebljala poput one slonovske. Torturi tu nije bio kraj. Sporije radnike na aktivnost se nerijetko poticalo tako da bi im pod golim nožicama držali baklju.
Mališani su radili od jutra do mraka, 364 dana godišnje – slobodni su bili samo prvog dana u svibnju. Otprilike jednom godišnje su se i kupali. Nadnice nisu dobivali, ali bi zato dobivali batine ako bi gazda zaključio da se ne trude dovoljno. Dobivali su vrlo malo hrane, a spavali su u podrumima, na grubim vrećama za skupljanje čađe. Ne samo da nisu imali nikakvu zaštitnu opremu za rad, nego neki od njih nisu nosili ni odjeću.
Posljedice su, dakako, bile strašne – zbog izloženosti čađi i katranu, djeca su obolijevala od niza respiratornih bolesti. Rijetko bi doživjela odraslu dob, a tijela su im, zbog neprirodnog položaja u razdoblju razvoja, bila strahovito deformirana. Osim po garavim licima, na ulici ih se moglo prepoznati po crvenim, vječno upaljenim očima. Bio je tu i rak testisa, bolna i u to vrijeme fatalna bolest specifična za ovaj “zanat”. U pravilu, javljala se u adolescenciji. Ako bi nekim čudom uspjela sačuvati dišne i reproduktivne organe, nesretna djeca imala su više nego solidne šanse da se zaglave i uguše unutar dimnjaka ili padnu i polome se.
Tijekom godina, mnogi su pokušali zaustaviti ovu okrutnu praksu, no bez uspjeha. Godine 1863., svećenik po imenu Charles Kingsley objavio je roman “The Water-Babies, A Fairy Tale for a Land Baby”, priču o malenu dimnjačarskom šegrtu koji uspijeva pobjeći svome okrutnom gospodaru i živjeti slobodan život pun avantura. Štivo je imalo snažan odjek u javnosti, no do promjene legislative došlo je tek 1875., nakon smrti dvanaestogodišnjeg Georgea Brewstera. Dječak, odveć star za posao kojim se bio prisiljen baviti, zaglavio se u dimnjaku gradske bolnice. Spasitelji su mu pohitali u pomoć, štoviše, srušili su čitav zid kako bi izvukli mališana, no za njega je već bilo prekasno. Ugušio se u dimnjaku, sam i prestrašen. Njegov nelijepi kraj bio je katalizator za nužnu promjenu. Ovakvo zlostavljanje djece stavljeno je izvan zakona, a Brewsterov gospodar, William Wyer, završio je u zatvoru. Nedugo nakon toga, Joseph Glass, inženjer iz Bristola, izumio je goleme četke za čišćenje dimnjaka, kakve se koriste i danas.
Piše: Lucija Kapural
