Hrabrost, hladnokrvnost i strpljenje odlike su koje krase svakog snajperista… Kod nekih, uz to je prisutan i dašak ludila. Junaci ili psihopati? Pročitajte četiri primjera koja smo za vas odabrali i donesite vlastiti zaključak!
U neprijateljskom okruženju
Carlos Norman Hathcock (1942. – 1999.), snajperist s devedeset tri potvrđena ubojstva (neslužbeno i prema vlastitoj procjeni, ubio je između 300 i 400 ljudi) status legende stekao je u Vijetnamskom ratu. Luđački hrabri mladić iz Little Rocka u Arkansasu dobrovoljno se otputio na pothvat koji su i njegovi nadređeni smatrali samoubilačkim. Puna tri dana, puzao je do neprijateljske baze kroz dva kilometra dugačko polje. Veći dio vremena morao je ostati posve nepomičan, zbog čega je trpio stravične bolove u zglobovima. Kretao se samo kad bi zapuhao vjetar, podigavši travu oko njega i pruživši mu nesiguran zaklon. Neprijateljske patrole jednom su mu se približile toliko da mu je jedan vojnik nagazio na dlan: skriven u mulju i travi, u sebi je na jedvite jade uspio prigušiti vrisak. Misiju je u konačnici ostvario: ne samo da je uspio “skinuti” neprijateljskog generala jednim hicem, već je uspio i umahnuti vojnicima koji su ga tražili. Nakon rata, nagrađen je Purpurnim srcem. Novinarima je tom prilikom ispričao sljedeće: “Volio sam lov, ali ne ubijanje. Samo luđak može uživati u uzimanju ljudskog života”.
Zečja djeca
Jedan od najpoznatijih snajperista u povijesti bio je Vasilij Zajcev (1915. – 1991.). Kršni sovjetski vojnik istaknuo se u bitci za Staljingrad, gdje je između 10. studenog i 17. prosinca 1942. posmicao 225 vojnika i časnika Wermachta, uključujući jedanaestoricu neprijateljskih snajperista. Zajcev je odrastao u neimaštini, u uralskom selu Jeleninskoje. Ondje je naučio je pucati još kao dječak, odlazeći s ocem u lov – hvalio se kako je svoga prvog vuka ustrijelio kao petogodišnjak! Vasja, kako su ga zvali, služio je u sovjetskoj ratnoj mornarici kao činovnik u Vladivostoku. Kad je nacistička Njemačka započela operaciju Barbarossa, odnosno napad na SSSR, dobrovoljno se premješta na prvu crtu obrane domovine. Dana 22. rujna 1942. prelazi Volgu i priključuje se 1047. streljačkoj pukovniji, koju je predvodio general Nikolaj Batjuk. Jednog dana, zapovjednik ga je pozvao i šutke mu pokazao na neprijateljskog vojnika, koji se skrivao na prozoru udaljenom oko osam stotina metara. Hladan kao špricer, mladi muškarac je nanišanio svojom puškom “Mosin-Nagant” te pogodio metu ravno u čelo. Sekundu kasnije, na prozoru su se ukazala još dva njemačka vojnika – Zajcev je svakog “riješio” s po jednim metkom. Za taj pothvat nagrađen je medaljom za hrabrost, a uz to mu je darovan snajper. Bio je to početak legende o smrtonosnom strijelcu, junaku koji je vraćao borbeni žar demoraliziranim sovjetskim vojnicima. Generalštab ga je kasnije zadužio za obučavanja tridesetorice mladih snajperista, koji su njemu u čast dobili nadimak Zajčata, u prijevodu Zečja djeca. Vjeruje se da su njegovi učenici ubili između tisuću i tri tisuće neprijateljskih vojnika. Nakon rata, preselio se u Kijev, gdje je studirao na Sveučilištu tekstila prije nego što je dobio posao kao inženjer. Postaje direktorom tekstilne tvornice u Kijevu, gdje ostaje do smrti. Preminuo je samo deset dana prije raspada SSSR-a. Široj svjetskoj javnosti postao je poznat nakon premijere filma “Neprijatelj pred vratima”, u kojem ga je portretirao Jude Law.
Bijela smrt
Dana 30. studenog 1939. godine, tri mjeseca nakon početka Drugoga svjetskog rata, Sovjetski Savez napao je Finsku. Staljin je očekivao da će, sa snagama triput brojnijim od protivničkih, do kraja godine pokoriti čitavu zemlju, ali nije računao na nevjerojatnu žilavost finskih boraca. Ovi su odbijali napade sve do 12. ožujka 1940. godine, kad je u Moskvi potpisan mirovni sporazum. Ni jedna od zaraćenih strana nije izišla zadovoljna iz ovog sukoba. Finska je bila prisiljena ustupiti deset posto teritorija i čak dvadeset posto industrijskih kapaciteta Sovjetskom Savezu; Sovjeti su se pak teško mirili s golemim gubicima na frontu. Borbena sprema Crvene armije prvi je put dovedena u pitanje što je, smatraju povjesničari, uvelike utjecalo na Hitlerovu odluku o pokretanju Operacije Barbarossa. Jedan od najvećih junaka Zimskog rata bio je Finac Simo Häyhä (1905. – 2002.), čovjek koji je u rekordnom roku napredovao do čina poručnika te snajperom doslovce “kosio” neprijatelje – potvrđena su mu ubojstva njih 505! Tijekom Zimskog rata, nametnuo se kao prvi snajper finskih snaga. Neprijatelji su mu prišili nadimak “Bijela smrt”, koji su izgovarali s dubokom zebnjom. Savršeno mu je odgovarao: poput duha smrti, vrebao je odjeven u bijelo maskirno odijelo, savršeno se stapajući sa snijegom prekrivenim okolišem. Svoje oružje, moćni M/28, koristio je bez teleskopskog nišana, kako bi predstavljao što manju metu za protivnika. Kako bi kamuflaža bila potpuna, u ustima bi držao grudu snijega – bojao se da bi njegov položaj mogla izdat para nastala disanjem. Iz istog razloga, utabao bi snijeg ispred sebe kako se isti ne bi raspršio prilikom pucanja. Dana 6. ožujka 1940. godine, tijekom zasjede u kojoj su sovjetski vojnici napali njegovu čeku, metak mu je raznio čeljust. Kako je nepomično ležao u lokvi krvi, neprijatelji su pretpostavili da je mrtav te su ga ostavili u rovu. Do istog zaključka došli su suborci, koji su se kasnije uspjeli probiti do njegova tijela: lijeve polovice glave gotovo da nije ni imao! Srećom, jedan vojnik primijetio je lagani trzaj ranjenikova prsta. Häyhä je otpremljen u improviziranu bolnicu, a liječnik mu nije davao gotovo nikakve šanse za oporavak. Žilavi momak se, međutim, osvijestio – na dan proglašenja mira! Nakon oporavka, za koji mu je trabalo nekoliko godina, posvetio se uzgoju pasa. Nikad nije izrazio žaljenje zbog života koje je oduzeo. “Samo sam izvršavao naredbe. Noću mirno spavam”, izjavio je.
Vrag od Ramadija
Dana 2. veljače 2013. godine, u svome rodnom Teksasu, ubijen je vjerojatno najpoznatiji i američki snajperist. Christopheru Scottu Kyleu (1974. – 2013.), umirovljenu mornaričkom specijalcu, vlasniku dviju Srebrnih medalja, četiri Brončane medalje i brojnih drugih vojnih odlikovanja, presudio je kolega, umirovljeni marinac Eddie Ray Routh, koji je bolovao od teškog PTSP-a. Kyleov ratni put bio je fascinantan koliko i zastrašujuć. Odradio je četiri ture u Iraku, a sa 160 potvrđenih ubojstava smatra se najefikasnijim snajperistom u američkoj vojnoj povijesti. U svojoj knjizi “Američki snajper”, kasnije će se “pohvaliti” da je na onaj svijet zapravo otpremio 255 ljudi. “Šejtan od Ramadija”, kako su ga sa strepnjom nazivali neprijatelji, odrastao je odlazeći u lov na jelene, s puškom koju mu je poklonio otac, da bi potom postao rodeo jahač. Svojih sposobnosti, ispričao je, nije bio svjestan sve dok se nije priključio mornarici, gdje je kasnije izabran za člana prestižne jedinice SEALS. O čovjeku o kojem je Clint Eastwood 2014. snimio hvaljeni film, s Bradleyem Cooperom u glavnoj ulozi, mišljenja su podijeljena: za jedne, bio je patriot i junak, za druge – psihopat. Kyle, naime, nikad nije pokazao ni traga žaljenja zbog života koje je uzeo. “Moji neprijatelji su divljaci. Žalim samo za ljudima koje nisam mogao spasiti, marincima, vojnicima, drugovima… Stojim pred Bogom čiste savjesti”, svojedobno je izjavio. Bio je specifičan po tome što je žrtve gledao izbliza, ravno u lice – nerijetko čak i danima. A onda bi ih hladnokrvno smaknuo. Na takvo psihičko ustrojstvo možda je dijelom utjecalo Kyleovo djetinsjtvo. Otac, kojeg je morao oslovljavati s “gospodine”, bio je vrlo strog, nemilosrdan čovjek. Sina je, kad bi ga vodio u lov, naučio da na svijetu postoje tri vrste ljudi – ovce, vukovi i čuvari stada. “U ovoj obitelji ne odgajamo ovce!”, ispirao mu je mozak. Je li Kyle postao čuvar stada ili krvožedni vuk? Vjerojatno i jedno i drugo.
Piše: Lucija Kapural
