Smućeni razum i oštra britva: Agonija i ekstaza najvećega postimpresionističkog slikara

Njegove slike danas postižu astronomske cijene, no za života je uspio prodati – samo jednu. Umro je u krajnjoj bijedi, a veći dio svojih dana patio je od duboke depresije, tražeći utjehu u naručju prijateljica noći – između dva boravka u umobolnici. Nesretnu egzistenciju okončao je u trideset sedmoj godini samoubojstvom, opalivši metak u svoje ranjeno srce. Govorimo, dakako, o Vincentu van Goghu (1853. – 1890.), tvorcu remek-djela “Žitno polje s gavranima”, “Crveni vinograd”, “Zvjezdana noć” i “Suncokreti”, najvećem postimpresionističkom slikaru.

Nikad prije i nikad ranije, genij i ludilo nisu toliko uspješno koegzistirali u jednoj osobi. Kako su boje na njegovim čudesnim, pulsirajućim platnima postajale intenzivnije, istisnute ravno iz tube te nanesene u širokim i energičnim namazima u grozničavoj ekstazi, tako se umjetnikov razum rastakao do točke nakon koje više nije bilo povratka.

Polagani pad u ludilo najprimjetniji je u van Goghovu odnosu s čovjekom kojeg je istodobno obožavao i mrzio, a prije svega mu se istinski divio, kolegom Paulom Gauguinom. Upravo uz buran odnos dvojice genijalnih slikara povezana je možda najpoznatija anegdota iz Vincentova života, ona o njegovu odrezanom uhu.

Poznato je da su prijatelji u jednom razdoblju stanovali zajedno, hraneći svoj disfunkcionalni odnos uzajamnim dizanjem u nebesa, koje se smjenjivalo s najvulgarnijim uvredama.


Te zime, kiša je lila svaki božji dan, a dvojica muškaraca bili su zaglavljeni u svojem sobičku, prepušteni na milost jedan drugome. “Bez mene bi bio nitko i ništa”, dreknuo bi Gauguin na cimera. Ovaj bi u tišini podnosio “čašćenje” tog tipa, potežući velike gutljaje iz boce jeftina vina. Kad bi mu prekipjelo, čovjeka kojeg je smatrao duhovnim bratom gađao je čašama, tanjurima i ostalim priručnim projektilima.

Gauguin je postajao sve okrutniji, van Gogh sve rastrojeniji. Francuz se znao probuditi usred noći te zateći riđeg Nizozemca kako u njega netremice bullji. A onda je stigla ta kobna noć, dva dana prije Božića.

Gauguin je otišao u šetnju, želeći se maknuti od prijatelja koji ga je sve više plašio, kad je začuo kokake iza sebe. Naglo se okrenuo te shvatio da mu se poludjeli cimer prikrada – s britvom u ruci! Neko su vrijeme nijemo zurili jedan u drugog, a potom je van Gogh oborio pogled, okrenuo se i otišao. Kasnije te večeri, umjesto prijateljeva grla, odrezao je vlastito uho te ga, umotanog u prljavu krpu, poklonio nekoj prostitutki. Nesretni slikar umalo je iskrvario, a dvije godine nakon incidenta počinio je suicid.

Piše: Lucija Kapural

Komentari