Smatrali ga odrazom manjka ukusa ili pak dijelom njegove pulp poetike, povijesni revizionizam u filmovima Quentina Tarantina, redovito začinjen eksplicitnim nasiljem, uistinu je zabavan. Dok je u “Nemilosrdnim gadovima” presudio Adolfu Hitleru, dopustivši naslovnim (anti)junacima da ga izrešetaju kao švicarski sir, u dramskoj komediji “Bilo jednom… u Hollywoodu” poštedio je život žrtve najpoznatijeg zločina u američkoj povijesti. Za razliku od svoje filmske inačice, koja se izvukla bez ogrebotine, Sharon Tate ubijena je na najokrutniji način. Imala je tek dvadeset šest godina i bila je nadomak ostvarenju svoje dvije najveće želje: da napokon prepoznaju njen glumački talent i da postane majka. Baš poput propalog slikara Hitlera, režiser njene nelijepe sudbine bio je jedan nerealizirani umjetnik i punokrvni psihopat, monstrum koji se odazivao na ime Charles Manson. Posebno bolno u ovoj priči jest to što je ova svestrana i ambiciozna mlada žena ostala zapamćena u prvom redu kao jedna od njegovih žrtava.
Najljepša beba Dallasa
Sharon Tate rođena je 1943. godine u Dallasu u Texasu, kao najstarija od tri kćeri pukovnika Paula Tatea, časnika američke vojske, i kućanice Doris. Vodama showbusinessa prvi put je zaplovila kad toga nije bila ni svjesna: imala je šest mjeseci kad su je roditelji prijavili na izbor za najljepšu bebu Dallasa. Premda je pobijedila, toliko je plakala kad su je obasjala svjetla reflektora da je brižni pukovnik odlučio kako je više neće izlagati nečemu sličnom.
Zbog očeva posla, koji je vodio obitelj po vojnim bazama diljem Amerike, osjećaj neukorijenjenosti pratio ju je od najranijih dana. Do šesnaeste godine, živjela je u desetak gradova, što ju je, u kombinaciji s introvertiranom prirodom, učinilo otpadnicom iz društva. Zanimljivo je da će prve prave prijatelje pronaći izvan domovine. U Vicenzi, gdje je njen otac bio stacioniran, Sharon je 1961. maturirala kao jedna od najboljih učenica u američkoj gimnaziji. Premda je, onako bistra i marljiva, talijanski jezik svladala za manje od tri mjeseca, isprva se družila isključivo sa zemljacima. Ovi mladi ljudi, koji su se odlukom roditelja našli u tuđini, postali su bliski poput braće i sestara.
Tijekom jednog izlaska, veselo društvance otkrilo je da se u Vicenzi snima film “Pustolovine mladog čovjeka”, s hrpom holivudskih zvijezda u glavnim ulogama – Paulom Newmanom, Susan Strasberg, Richardom Beymerom… Intrigirani, prijavili su se za statiste. Beymer je na snimanju zamijetio lijepu Sharon te joj je ponudio pomoć ako se bude htjela ozbiljnije posvetiti glumi. Premda o tome ranije nije razmišljala – htjela je studirati psihijatriju – šušur na setu magnetski ju je privukao. Prihvatila je glumčev poziv na piće, a “savjetovanje” se vrlo brzo pretvorilo u udvaranje.
Plava krv, teška šaka
Premda je vezu s Boomerom okončala nakon što je pala zadnja klapa, nije tugovala – nova ljubav, ona prema glumi, upravo se rađala. Odradila je još nekoliko statističkih “gaža” po Italiji, a samo nekoliko dana po povratku obitelji u Ameriku, telefonirala je Beymerovom agentu. Ovaj ju je, naslušavši se priča o njenoj ljepoti, pristao zastupati, pod uvjetom da se preseli u Los Angeles. Život u “gradu anđela” nije bio glamurozan kao što je zamišljala. S filmskih audicija vraćala se s odbijenicama, a premda je angažirana u nekoliko reklama, lova se brzo topila te je bila prisiljena konobariti kako bi se uzdržavala.
Prilika o kojoj je sanjala pružila joj se kad ju je agent upoznao s Martinom Ransohoffom, direktorom produkcijske kuće “Filmways, Inc”. Premda ga na audiciji nije oborila s nogu, Ransohoff je potpisao s njom sedmogodišnji ugovor. “Imaš talenta, mala, ali ga trebaš dobrano izbrusiti”, objasnio joj je. Priliku za “brušenje” dao joj je u televizijskom serijalu “The Beverly Hillbillies”, koji se počeo snimati 1962. Ovaj ne osobito duhovit sitcom nije je učinio zvijezdom, dijelom zbog ružne crne perike koju je nosila u svakoj epizodi, no pomogao joj je da se opuštenije osjeća pred kamerama. U narednih pet godina, pojavila se u nizu filmića B-produkcije. “Ransohoff nije htio da me šira publika vidi dok ne budem spremna”, ispričala je Tate.
Čekajući da “bude spremna”, vrijeme je kratila na holivudskim tulumima. Na jednoj takvoj zabavi upoznala je Philippea Forqueta, francuskog glumca koji se tek bio počeo probijati na američkom tržištu. Osupnuta njegovim šarmom, Sharon nije ni primijetila da je ovaj veći dio večeri pričao o sebi, razmećući se skorašnjim “velikim projektima” i svojom plemićkom titulom. S blagoglagoljivim vikontom upustila se u romantičnu vezu, a nakon tek nekoliko tjedana poznanstva na njezinom prstu osvanuo je zaručnički prsten.
Da je požurila sa zarukama, shvatila je nakon prve pljuske koju joj je opalio plavokrvni odabranik. S vremenom, postajao je sve nasilniji prema njoj, pa ga je nakon godinu dana ostavila. Rame za plakanje pružio joj je muškarac koji se od njega razlikovao kao dan od noći: nježni i strpljivi Jay Sebring, bivši marinac koji se uspio nametnuti kao jedan od vodećih holivudskih frizera. Zateleban poput tetrijeba, nekoliko puta ju je prosio, no ova ga je svaki put odbila, objašnjavajući mu kako će o udaji razmišljati kad ostvari karijeru.
Fatalni susret
Taj trenutak stigao je brže nego što se nadala. Godine 1965. dobila je prvu veliku filmsku ulogu. U “Đavoljem oku”, hororu snimanom u Londonu, glumila je bok uz bok velikana poput Deborah Kerr, Davida Nivena i Donalda Pleasencea. Premda kritičari nisu bili blagonakloni prema ovom uratku, Tate se sjajno snašla u ulozi moćne vještice, pa su onodobne tiskovine o njoj počele pisati kao o velikoj nadi. Ransohoff je iskoristio je publicitet te je odmah nakon premijere organizirao snimanje dokumentarca “All Eyes on Sharon Tate”, u kojem je glumicu predstavio svijetu kao “svestranu umjetnicu”.
Zbog snimanja dokumentarca, njen boravak u Londonu se odužio. Sebring, koji ju je ondje pratio, zbog poslovnih se obaveza morao vratiti u Los Angeles, a na rastanku joj je, onako kroz šalu, napomenuo da bi je uskoro mogao ponovno zaprositi. Prilika za to više mu se neće pružiti.
U noćnom klubu, Tate upoznaje desetljeće starijeg i za pola glave nižeg Romana Polanskog. Iza neuglednog no britkog redatelja već je bilo nekoliko poslovnih uspjeha, kako u poljskoj tako i francuskoj kinematografiji, te pregršt onih ljubavnih – hodao je, primjerice, s ljepoticama poput Barbare Lass, Catherine Deneuve i Jill St. John. Tate, međutim, nije bila impresionirana njegovim likom i djelom. Ni on, prema vlastitom priznanju, nije osjećao osobite simpatije prema američkoj glumici u usponu.
Već je bio zaboravio na nju, kad mu je Ransohoff, producent njegova budućeg projekta, svrnuo pozornost na nju. Radilo se o horor komediji “Bal vampira”, koju je Polanski trebao režirati te u njoj glumiti. Poljak je u naslovnoj ulozi vidio tadašnju curu Jill St. John, krhku djevojku bakrenocrvene kose, no Ransohoff mu je “prijateljski sugerirao” (čitaj: naredio) da umjesto nje angažira Tate. Uzrujan zbog zadiranja u njegov “umjetnički integritet”, Polanski se držao hladno pri sljedećem susretu s Tate. Nazočio mu je i Ransohoff, a kad je glumica napustila prostoriju, redatelj je nevoljko pristao povjeriti ulogu maloj plavuši, pod uvjetom da na snimanju nosi crvenu periku.
“On laže, a ja se pretvaram da mu vjerujem”
Odbojnost prema Tate počela se topiti kad je, za potrebe važne scene, filmska ekipa otputovala u Italiju. Njeno poznavanje jezika pokazalo se korisnim u komunikaciji s lokalnim statistima, a Polanskog je “kupila” i strpljivim prihvaćanjem njegove tiranije. Tjerao ju je da scenu ponovi gotovo sedamdeset puta, ne propustivši je pritom “počastiti” epitetima kao što su “neiskusna” i “mlaka”. U filmu su glumili ljubavnike, a to su do kraja snimanja i postali.
Nakon što je Polanski prekinuo sa St. John, Tate je uselila u njegov londonski stan. Iz njega je, teškog srca, uputila poziv u Los Angeles: Sebringa je obavijestila da se zaljubila u drugog. Ovaj je već sljedećeg dana doletio u London, inzistirajući na tome da sa suparnikom porazgovara “kao muškarac s muškarcem”. Kako se taj razgovor odvijao, nije poznato, no njegov je ishod bio više nego neobičan – Sebring ne samo da nije odalamio šakom redatelja, već mu je ubrzo postao jedan od najbližih prijatelja. Nastavio se družiti i s nesuđenom zaručnicom, kao osoba od njezina najvećeg povjerenja. Neki od njegovih znanaca su, međutim, ispričali da je bio shrvan nakon prekida te da je svjesno ostajao u Sharoninoj blizini, nadajući se kako će se ona jednog dana predomisliti u pogledu budućnosti s njim.
Polanski i Tate vjenčali su se u siječnju 1968. godine. Obred je privukao je veliku pažnju britanskih medija. Paparazzi su naganjali mladence po Londonu, a redatelj je shvatio da raskošno edvardijansko odijelo nije najpraktičniji outfit za bijeg pred istima.
Premda su na svadbi oboje izgledali ushićeno, pričalo se da su stvari, iza vrata njihova londonskog stana, znatno kompleksnije. Prema tvrdnjama glumičinih znanaca, ova je očekivala tradicionalan brak, dok se njen odabranik nastavio sladiti atraktivnim starletama. “Imamo sjajan brak. Roman mi kaže, a ja se pretvaram da mu vjerujem”, povjerila se prijateljici. Od iluzije o toplu obiteljskom gnijezdu odustala je nakon što joj je muž, u svađi, rekao da želi biti oženjen “hipi djevojkom a ne kućanicom”.
Slobodarski duh šezdesetih
Nakon što je “Paramount Pictures” Polanskom povjerio režiju “Rosemaryine bebe”, horora zasnovanog na istoimenom romanu Ire Levina, par seli u Los Angeles. I ovaj put, Polanski je ulogu htio povjeriti aktualnoj ljubavnoj partnerici. Ni ovaj put, to mu nije pošlo za rukom – naslovna uloga, ona majke Nečastivog, pripala je Miji Farrow. Skromna Tate nije se uzrujala: priznala je da je Farrow, s kojom je postala bliska prijateljica, puno prikladnija za tu ulogu.
Osim Mije Farrow, supružnike je u njihovoj privremenoj rezidenciji, luksuznom apartmanu u hotelu “Chateau Marmont”, posjećivala čitava plejada mladih zvijezda, poput Warrena Beattyja, Jacqueline Bisset, Leslie Caron, Joan Collins, Petera Fonde, Stevea McQueena i Petera Sellersa; povremeno su navraćali i veterani Yul Brynner i Kirk Douglas. Par se družio i s legendarnim pjevačem Jimom Morrisonom te s članovima grupe “Mamas & the Papas”. Neizbježni Jay Sebring, zadužen za podizanje atmosfere i nabavu marihuane, kod njih je već bio dio inventara. Bez prestanka se tulumarilo i na njihovoj sljedećoj adresi, unajmljenoj vili na Beverly Hillsu. Vesela ekipa, među kojima je bilo mnogo hipija, ulazila je i izlazila iz kuće kad je htjela – vrata se gotovo nikad nisu zaključavala. “Živjeli su u skladu sa slobodarskim duhom vremena, lišeni bojazni i predrasuda. Većina posjetitelja smatrala ih je izvrsnim domaćinima. Ja sam ih smatrala neopreznima”, ispričat će kasnije Leslie Caron.
Tulumarenje nije stalo na put Sharoninim abmicijama. Priliku da iskaže svu raskoš svoga talenta dobila je u filmu “Dolina lutaka”. Nije se morala osobito truditi da se uživi u ulogu: portretirala je zvijezdu u usponu, cijenjenu isključivo zbog svoga tijela. Ironijom sudbine, kritičari su sasjekli ovaj uradak, pohvalivši jedino Tatein seksepil i proglasivši je nasljednicom Raquel Welch.
Uloga u špijunskoj komediji “The Wrecking Crew” proći će znatno bolje kod kritičara. Nažalost, Sharon Tate neće dugo uživati u zasluženim hvalospjevima. Pola godine nakon što se film pojavio u američkim kinima, održan je njen posljednji ispraćaj.
Proročanska slutnja
Nekoliko mjeseci nakon vjenčanja, Sharon je saopćila goroj polovici da je trudna. Premda u početku nije bio oduševljen tom činjenicom, Polanski je s vremenom počeo nestrpljivo iščekivati dolazak potomka na svijet. Čak mu je odabrao ime: Paul Richard.
Novopečeni bračni par unajmio je vilu na adresi 10050 Cielo Drive, s koje je pucao impresivan pogled na kanjon Benedict. U luksuzno zdanje uselili su se na preporuku prijašnjih stanara, glazbenog producenta Teryja Melchera i njegove djevojke Candice Bergen. Melcher, međutim, nije bio iskren kad je starom prijatelju Romanu govorio o razlozima svog odlaska. Nije mu, primjerice, napomenuo da se zamjerio jednome zlom čovjeku; da mu se ovaj počeo nenajavljen pojavljivati na kućnom pragu kad je odbio potpisati s njim diskografski ugovor. Taj čovjek, nesuđena rock zvijezda, zvao se Charles Manson. Koliko je bio loš glazbenik, toliko je bio vješt manipulator. Kad se ta sposobnost udružila sa željom za osvetom i zamaskirala maštovitim teorijama zavjere, postavljeni su temelji za prvi čin tragedije koja će uzdrmati Hollywood.
Prije nego što je Polanski poslom otputovao u London, na snimanje filma “Dan dupina”, zamolio je prijatelje – pouzdanog Jaya Sebringa, nasljednicu carstva kave Abigail Folger te njezina mladića Wojciecha Frykovskog, filmaša kojeg je upoznao još kao mladić u Poljskoj – da usele kod Sharon do njegova povratka i pobrinu se za nju. Premda inače nije bio tip čovjeka koji bi od muhe radio slona, osjetio je, ispričat će kasnije, intenzivnu nelagodu kad se opraštao od supruge. Njegova zebnja možda je bila uzrokovana činjenicom da je Sharon bila osam i pol mjeseci trudna te da se teško kretala… A možda se radilo i o proročanskoj slutnji.
Dana 8. kolovoza 1969. godine, oko osam sati uvečer, Tate je drage no pomalo zaštitnički naporne goste odvela na večeru u svoj omiljeni restoran “El Coyote Cafe”. Atmosfera je bila opuštena – osim trudnice, svi su popili po nekoliko koktela, a večer je protjecala u prepričavanju anegdota s prijašnjih druženja. Oko 22:30, vesela no umorna ekipa vratila se u Sharonin dom, a do ponoći su već svi čvrsto spavali. Nitko od njih neće živ dočekati jutro.
Charliejevi anđeli smrti
Prema kući na Cielo Driveu u tom se trenutku već kretala mala no opasna družina. Za volanom je bio 24-godišnji Charles “Tex” Watson; na suvozačkom mjestu je, ozbiljna i grčevita, sjedila 21-godišnja Patricia Krenwinkel; na stražnjem sjedalu su se jedna uz drugu stisle 21-godišnja Susan Atkins i 19-godišnja Linda Kasabian. U vozilu je vladala napeta tišina. Možda su ovi mladi, izgubljeni ljudi razmišljali o direktivama koje su dobili od svoga duhovnog gurua, Charlesa Mansona. Svojoj desnoj ruci, “Texu”, dao je jasan nalog: “Uništite svakoga koga zateknete u kući, na što gnjusniji mogući način!”. Djevojke su dobile i nešto kriptičniji dodatak: “Nakon što ih pobijete, ostavite neki trag… Nešto vještičje”.
Kuća se nalazila na izoliranome mjestu, no nije bila nezaštićena: oko 35 metara od nje nalazila se ograda sa zaključanim vratima, a na imanju je, u kolibi iza glavne rezidencije, stanovao i kućepazitelj William Garretson. Nesretnim spletom okolnosti, ubojita družina neće morati gubiti vrijeme na preskakanje ograde. Jer, u trenutku kad se njihovo vozilo zaustavilo na adresi 10050 Cielo Road, kroz ta vrata je upravo izlazilo jedno drugo vozilo. Njime je upravljao Garretsonov znanac Steve Parent, maturant riđe kose i blage naravi. Bio je zadovoljan: prodavao je stvarčice koje mu više nisu trebale kako bi dijelom pokrio troškove predstojećeg studija, a te večeri je od prijatelja uspio dobiti odličnu cijenu za stari ručni sat. U trenutku kad je očev “Nash Ambassador” dovezao do prilaznog puta, prišao mu je krupan neznanac. Mladić je spustio staklo te se ljubazno nasmiješio Watsonu, možda pomislivši kako ovaj od njega traži upute. Osmijeh mu se zamrznuo kad je shvatio da mu je u glavu uperen pištolj kalibra 22. “Molim te, nemoj me povrijediti… Neću nikome ništa reći”, zavapio je osamnaestogodišnjak. “Uistinu nećeš”, odvratio mu je muškarac, nakon čega ga je četiri puta upucao. Kad se tijelo kolateralne žrtve opružilo na vozačkome mjestu, Mansonovi štićenici ušli su u dvorište te se, pod okriljem noći, počeli šuljati prema kući.
9. kolovoz 1969.
Oko jedan sat ujutro, Watson je provalio u dom Sharon Tate. Prerezao je telefonsku liniju a potom Patriciji i Susan dao znak da ga slijede u hodnik. Linda, najmlađa članica družine, po prethodnom je dogovoru ostala vani, čuvati stražu.
Ušavši u dnevnu sobu, uljezi su spazili Frykowskog, koji je spavao na kauču. Nesretnog čovjeka probudili su njihovi glasovi. Još bunovan, pitao je došljake što žele. “Ja sam Đavao i ovdje sam kako bih obavio đavolji posao”, odvratio je Watson, nakon čega ga je šakom odalamio u glavu. Onesviještenome je vezao ruke ručnikom.
Za to vrijeme, Patricia i Susan otišle su po ostale stanare, Sebringa, Tate i Folger, te ih pod prijetnjom oružjem dovele u dnevnu sobu. Sebring će se u smrti naći združen sa ženom koju nije mogao zadržati u životu, s onom u koju je vjerojatno još uvijek bio zaljubljen: Watson ga je užetom zavezao za Sharon, a potom isto prebacio oko stropne grede. Sebring, vječiti zaštitnik, prosvjedovao je protiv takva grubog postupanja prema trudnici. Watson ga je utišao metkom. Potom ga je, za svaki slučaj, sedam puta ubo nožem.
Dok je Tate vrištala, oblivena krvlju najboljeg prijatelja i bivšeg ljubavnika, a djevojke praznile torbicu Abigail Folger (ukrale su joj pišljivih sedamdeset dolara!), Frykowski je počeo dolaziti k svijesti. Iskoristivši pomutnju koja je zavladala, olabavio je spone oko svojih zglobova te jurnuo pored Susan Atkins. Ova ga je, iznenađena, uspjela tek okrznuti nožem, a Poljak je, gonjen adrenalinom, uspio istrčati na trijem. Ondje ga je uhvatio te na okrutan način ubio Watson. Opetovano ga je udarao u potiljak drškom pištolja, smrskavši mu lubanju. Uslijedilo je mahnito kasapljenje nožem, a agonija je okončana s dva hica. Kasnije, na suđenju, “stražarka” Kasabian ispričat će da je morala prekriti uši rukama kako bi utišala jezivi zvuk grgljanja umirućeg. Iznenada shvativši realnost onoga što se događalo, povikala je da netko dolazi, ne bi li zaustavila krvavi pir. Njen glas, međutim, nije dopro do Watsona i dviju djevojaka, koji su se, poput pijanog satira i menada, u orgijastičnom zanosu prepuštali ubijanju.
Sljedeća na redu bila je Folger. Ne zna se je li se uspjela istrgnuti Patriciji ili ju je ova namjerno pustila, kako bi se s njom igrala mačke i miša, no poznato je da je i ona uspjela istrčati iz kuće, štoviše, gotovo da se približila dvorišnim vratima. Nadomak slobodi, osjetila je kako je snažna ruka vuče za kosu. Muškobanjasta Patricia s lakoćom ju je oborila na tlo, da bi je potom počela ubadati nožem. Upomoć joj je priskočio Watson, uzbuđen mirisom svježe krvi. Zajedno, nesretnici su zadali dvadeset osam ubodnih rana.
Ubojice su se potom vratili u kuću. Ondje ih je, već pomirena sa svojom sudbinom, čekala Sharon Tate. Pokušala je, međutim, zaštititi nerođeno dijete. Hrabra žena zamolila je Mansonove mesare da je povedu sa sobom i drže zatočenu dok ne rodi. “Nakon toga me slobodno ubijte… Samo mi poštedite sina”, preklinjala je uljeze. Ta milost nije joj pružena. Izdahnula je pod oštricama Watsona i Atkins – obdukcija će kasnije pokazati da je zadobila šesnaest ubodnih rana. Beba, za koju je bila spremna umrijeti, izrezana je iz njenog trbuha. Sjetivši se naredbe obožavanog Charlieja, prvog muškarca koji joj je ikad rekao da nešto vrijedi, Atkins je potom na ulaznim vratima glumičinom krvlju ispisala “vještičju” riječ “pigs” (“svinje”).
Helter Skelter
U sedam sati ujutro, kad je došla na posao, tijela je otkrila glumičina spremačica Winifred Chapman. Sirota žena umalo se onesvijestila ugledavši stravičan prizor: njena poslodavka ležala je vezana za Sebringa, u lokvi krvi. Jedna dojka bila joj je odrezana, a na trbuhu joj je zjapila golema rana. Poprište zločina ubrzo je vrvjelo policajcima, koji su i sami bili potreseni tragovima neljudskog nasilja.
Losangeleski detektivi uskoro će imati još posla. Već sljedeće noći, 10. kolovoza 1969. godine, Mansonova “Obitelj” ponovno je udarila. Ovaj put, ubojitu družinu je na adresu 3301 Waverly Drive, smještenu u losangeleskoj četvrti Los Feliz, odveo njihov obožavani guru. Manson i Watson zavezali su i opljačkali stanare, vlasnika trgovačkog lanca Lena LaBiancu i njegovu suprugu Rosemary. Po običaju, Charlie nije htio prljati ruke, pa se nakon toga vratio u sjedište “Obitelji” na ranču Spahn. “Đavolji posao” obavio je Watson, uz asistenciju Krenwinkel i Leslie Van Houten. Par su iskasapili do neprepoznatljivosti, malo nožem a malo bajonetom. Na pokojnikovo tijelo urezali su riječ “rat”, a krvlju njegove supruge su na zid ispisali riječi “ustanak”, “smrt svinjama” i “Helter Skelter”.
Potonja sintagma odnosila se na besmislice kojima je Manson ispirao mozak članovima svoje sekte. “Posudio” ju je iz pjesme grupe “The Beatles” s “Bijelog albuma”, koji je smatrao proročanskim. U njegovoj interpretaciji, Helter Skelter je bio nadolazeći apokaliptični između crnaca i bijelaca u SAD-u. Ubojstva bogatih bijelih “svinja”, uvjeravao je Manson sljedbenike, trebala su baciti sumnju na crnačku zajednicu, napose pripadnike Crnih pantera, te u konačnici dovesti do tog rata. U stvarnosti, radilo se o nečemu drugom.
Manson je htio stvoriti poveznicu s jednim ranijim zločinom svoje družine. U srpnju 1969. dogodilo se ubojstvo Garyja Hinmana, učitelja glazbe i doktoranda na sveučilištu UCLA.Vjerujući kako ovaj ima novca, nasmrt ga je izbo član “Obitelji” Bobby Beausoleil, dakako, pod pokroviteljstvom Mansona. Beausoleil, koji je brzo uhićen jer se vozio u žrtvinom automobilu, na poprištu je ostavio krvlju ispisane riječi “političke svinje”, kao i obris šape koji je trebao baciti sumnju na Crne pantere. Manson je vjerovao da će policija zaključiti kako je Hinmana i Tate ubila ista osoba te da će, budući da se potonji zločin dogodio u vrijeme dok je on bio u pritvoru, Boussoleila pustiti na slobodu. Dakako, nije mario za tupavog sljedbenika – bojao se da ga ovaj ne prozove ga kao nalogodavca.
Razbijanje hipijevskih iluzija
Zvuči nevjerojatno, no policija je zanemarila ovu poveznicu. Još bizarnije, izjavljuju da slučajevi Tate i LaBianca nisu povezani. Do pomaka u istrazi došlo je tek nakon što je hrpa Mansonovih sljedbenika pritvorena zbog krađe automobila. Među njima je bila i Susan Atkins, koja je, čekajući suđenje, razvezala jezik. Cimerici u ćeliji pohvalila se da su ona i njeni kompanjoni ubili Sharon Tate. Iznijela je i niz detalja zločina, koji javnosti još nisu bili poznati.
Suđenje za tzv. “Tata-LaBianca” umorstva vrlo brzo se pretvorilo u cirkus. Manson i njegovi sljedbenici obrijali su glave te na čela urezali znakove “X”. Rasprave su prekidali izljevima ljubavi prema svome lideru i pjevanjem izvan tonaliteta. Zahvaljujući suradnji s Lindom Kasabian, kojoj je zajamčen imunitet u zamjenu za svjedočenje, Charles Manson, “Tex” Watson, Susan Atkins, Patricia Krenwinkel i Leslie Van Houten osuđeni su na smrt.
Kazna im je preinačena u onu doživotnog zatvora nakon što je u Kaliforniji ukinuta smrtna kazna. Patricia Krenwinkel umrla je 2009. nakon kratke bolesti, a osam godina kasnije u paklu joj se pridružio Charles Manson, nakon što ga je pogodio infarkt. Linda Kasabian jedina se domogla slobode; njegovi pomagači i danas trunu iza rešetaka. Sve njihove molbe za uvjetnim otpustom su odbijene.
Polanski, kojeg su mediji nesmiljeno razapinjali, lažno povezujući njega i ubijenu suprugu za opačine u rasponu od orgijanja do prakticiranja sotonističkih rituala, nikad se nije u potpunosti oporavio nakon tragedije. “Sharonina smrt uništila je svaki ostatak religijskog osjećaja koji sam možda imao i ojačao moj stav o apsurdnosti postojanja”, prisjeća se. Tateina majka i sestra život su pak posvetile borbi za reformu zakona o uvjetnom otpustu. Nisu, međutim, samo glumičini bližnji bili oni kojima se život okrenuo naglavce. Ubojstva na Cielo Driveu i Waverly Driveu iz temelja su protresla percepciju Amerikanaca o samima sebi, označivši početak kraja kontrakulture šezdesetih.
Piše: Lucija Kapural
