Smrdljiva rabota: Staljin je krao Maov izmet! Zašto, pobogu?

Mao Zedong (1893. – 1976.) i Josif Visarionovič Staljin (1878. – 1953.) bili su najmoćniji komunistički vođe svoga vremena. Osim u broju žrtava svojih režima, kineski i sovjetski diktator kao da su se natjecali u “mudrim” izrekama od kojih se prosječnom čovjeku diže kosa na glavi. “Politika je rat bez krvoprolića, a rat je politika s krvoprolićem”, slikovit je bio Mao, što nije bila puka fraza znamo li da je odgovoran za smrt kojih šezdeset milijuna ljudi. “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna statistika”, izjava je pak koja se pripisuje Staljinu, čovjeku koji je namjerno izgladnio Ukrajinu, ubio milijune dobrostojećih seljaka te vršio čistke u vlastitoj partiji u sklopu čega je streljao tisuće, a milijune poslao da rade i umru u sibirskim gulazima.

O obojici ste vjerojatno čuli pregršt bizarnih priča, od Maova rata protiv vrabaca do Staljinova brisanja ljudi koji su mu pali u nemilost sa zajedničkih fotografija (prethodno bi ih, u pravilu, “izbrisao” i s lica zemlje). No, priča koju smo za vas pripremili luđa je od svega što smo ikad pročitali. Ako je vjerovati nekadašnjem sovjetskom tajnom agentu Igoru Atamanenku, Staljin je svojedobno krao – Maov izmet! Što ga je, pobogu, nagnalo na takav postupak?

Do bizarnog podatka, koji je klasificiran kao najstroža tajna, Atamanenko je došao proučavajući dokumentaciju sovjetskih špijunskih služba. U to vrijeme, Sovjeti nisu imali sofisticirane uređaje za prisluškivanje kakvi su danas dostupni i amaterskim detektivima, pa su se katkad, u vječnoj potrebi za izvlačenjem informacija o svjetskim državnicima, oslanjali na kvaziznanstvena istraživanja. Primjerice, polagali su velike nade u rad tajnog laboratorija, modernog postrojenja koje je bilo u nadležnosti Lavrentija Pavloviča Berije, Staljinove desne ruke. U njemu su, pedantno i metodično, ponajbolji znanstvenici u zemlji analizirali nusprodukte probave svjetskih glavešina!

Bili su, naime, uvjereni da se iz izmeta može doznati mnogo o onome iz čijih je crijeva izišao. Ako bi, primjerice, u stolici otkrili visoku koncentraciju aminokiseline triptofana, zaključili bi da je subjekt od kojeg su je prikupili mirna, razumna osoba. Nedostatak kalija u istoj interpretirao se pak kao znak da je osoba sklona nervoznim istupima te da vrlo vjerojatno pati od kronične nesanice. Bili su to korisni podaci, mada je njihovo znanstveno utemeljenje, dakako, pod golemim upitnikom. Znamo li da izmet, nakon što čovjek povuče vodu, odlazi na svoje uobičajeno putovanje, postavlja se logično pitanje: kako su dovraga, dolazili do “smeđeg zlata”?

Odgovor na ovo pitanje dat ćemo na primjeru već spomenuta kineskog lidera. U prosincu 1949. godine, Mao Zedong bio je u službenom posjetu Moskvi. Kako bi se Staljin domogao Maova psihološkog profila, pripadnici njegove tajne policije dobili su zadatak da se posvete najsmrdljivijoj vrsti špijunaže. I prije nego što je Maova noga stupila na moskovsko tlo, u njegovu privremenu rezidenciju postavljeni su specijalni zahodi – nisu vodili do kanalizacije, već do limenih kutija, kako bi govna velecijenjena gosta mogla biti prikupljena i poslana na analizu.


Punih deset dana, koliko je Mao boravio u prijestolnici, neumorni agenti prikupljali su dragocjen materijal. Za to vrijeme, zabilježeno je, kineski državnik gostio se biranim delicijama, koje je zalijevao najkvalitetnijim viskijem. Nakon što su znanstvenici proučili ono što običan čovjek nikad ne bi htio uzeti u ruku, Staljin je navodno zaključio da se Mau ne može u potpunosti vjerovati te je odustao od ideje da s njim potpiše važan sporazum.

Prema pisanju najpopularnijih ruskih dnevnih novina, “Komsomolskaya Pravde”, projekt koji je davao podatke suspektne vrijednosti ugasio je Staljinov nasljednik Nikita Hruščov, naredivši da se tajni laboratorij zatvori. List je tražio komentar od Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije, nasljednice KGB-a. “Nemamo komentara” bio je jedini komentar FSB-a.

Piše: Lucija Kapural

Komentari