Dok u školskim klupama učimo samo o njihovoj ozbiljnoj strani, mnoge povijesne osobe privatno su bile vrlo duhovite. Za vas smo odabrali anegote o čuvenim misliocima, državnicima i umjetnicima koje to zorno ilustriraju!
Pazi da ne pogodiš tatu!
Diogen iz Sinope (403. prije Krista – 323. prista), najpoznatiji pripadnik ciničke filozofske škole, zagovarao je vraćanje prirodnom načinu života. Držeći da je najveće dobro imati što manje potreba, živio je kao prosjak i spavao pod trijemom hrama ili, kao što je opće poznato, u bačvi. Osim po kršenju društvenih konvencija, najpoznatiji antički “klošar” bio je poznat po dugačkoj jezičini. Rado se rugao suvremenicima, a njegov žalac bio je vrlo oštar. Primjerice, nekom vrlo netalentiranom streličaru sjeo je ispred mete izjavivši kako se ondje osjeća najsigurnijim. Drugom prilikom, vidjevši kako sinčić neke prostitutke baca kamenčiće na okupljenu gomilu, prišapnuo je mališanu: “Oprez, sinko… Mogao bi pogoditi svoga oca!”.
A što bi vrag na to rekao?
Francuski književnik Anatole France (1844. – 1924.), autor romana “Knjiga moga prijatelja”, “Mali Pierre”, “Bogovi žeđaju” i “Otok pingvina” te dobitnik Nobelove nagrade 1921. godine (na slici!), bio je iznimno duhovit čovjek. Za vas smo odabrali nekoliko izjava iz njegove prebogate verbalne riznice: “Povijesne knjige koje ne sadrže laži dosadne su kao kuga”; “Nikad ne posuđujte knjige prijateljima, njih nitko ne vraća. Sva djela koja posjedujem u svojoj biblioteci trajno sam posudio od naivaca”; “Nikada nismo čuli vražju stranu priče, budući da je sve knjige na temu onostranog napisao bog. Ako mene pitate, to nije fer”; “Ako pedeset milijuna ljudi kaže budalastu stvar, to je još uvijek budalasta stvar”; “Zakon, u svojoj beskonačnoj mudrosti, bogataše i siromahe tretira jednako – i jednima i drugima zabranjuje, primjerice, da spavaju pod mostovima, prose na ulicama ili kradu kruh ako su gladni”; “Od svih seksualnih nastranosti, čednost je definitivno najčudnija”; “Glupost je puno opasnija od zla. Zlo, naime, povremeno uzme pauzu, glupost nikad”; “U ljudskoj prirodi je razmišljati mudro i ponašati se budalasto”; “Prosječan čovjek, koji ne zna što učiniti sa svojim životom, mašta o drugom životu, koji će trajati vječno”; “Svi veliki pisci pokajničkih ispovijesti, od Augustina naovamo, ljudi su koji su i dalje barem malo bili zaljubljeni u svoje grijehe”; “Ljudi koji nemaju slabosti su grozni – ne možeš ih nikako iskoristiti”.
Pogrešan majstor
Leonardo da Vinci (1452. – 1519.), jedan od najvećih umjetnika svih vremena te nenadmašan graditelj, inženjer i izumitelj, bio je utjelovljenje renesansnog genija. Uz to je, kazuju mnoge anegdote, bio silno duhovit čovjek, a šalio se kako na tuđi, tako i na vlastiti račun. Jednom je, primjerice, na nepristojan ali silno zabavan način otpravio imućnu damu koja mu je pristupila sa željom da izradi njen portret. Leonardo je isprva pristao, no shvatio je da će njenim prohtjevima biti vrlo teško udovoljiti. Tašta plemkinja je, naime, tražila da je naslika s manjim nosom i ušima, bez podbratka i bora, s dužim i tanjim prstima – a da ipak bude prepoznatljiva. Saslušavši njene nerealne želje, Leonardo je uzdahnuo: “Gospođo, bojim se da ste odabrali pogrešnog majstora… Savjetujem Vam da se obratite Bogu izravno: samo on bi vam mogao dati ono što tražite, a čak ni u to nisam siguran”. Plemkinja je na to bijesno napustila umjetnikovu kuću, obraza crvenijih od haljine koju je dabrala za poziranje.
Zapisano u genima
George Bernard Shaw (1856. – 1950.) prvak irske dramske književnosti i oštar društveni kritičar, slovio je za napržicu. U njegovu zluradu humoru priliku je imala “uživati” i Isadora Duncan, najpoznatija plesačica tog vremena. Kad su se našli u većem društvu, iznijela je ideju da bi njih dvoje, prema principima eugenike, trebali proizvesti savršeno dijete. “Zamisli samo: s mojim tijelom i tvojim mozgom, kakvo bi to čudesno dijete bilo!”, uskliknula je. Odgovor je bio poprilično otrežnjujući: “Ne zvuči loše… No što ako dijete naslijedi moje tijelo i tvoj mozak?”.
Argument protiv demokracije
Vjerojatno nitko u povijesti s takvom brzinom i oštrinom nije vrijeđao suvremenike kao što je to činio britanski državnik Winston Churchill (1874. – 1965.). Jedan član parlamenta, čije izlaganje je Churchill ometao glasnim hrkanjem, izgubio je živce te podviknuo: “Dovraga, gospodine Churchill, morate li spavati svaki put kad ja držim govor?!”. Premda tek razbuđen, ovaj je ga je u sekundi poklopio: “Ne moram, poštovani kolega… Ali želim!”. Tlak je digao i političarki Nancy Astor. Razjarena njegovim ciničnim opaskama, ova inače mirna i sabrana žena dreknula je na njega: “Da ste moj muž, stavila bih Vam otrov u kavu!”. Nacerivši se poput zlog vuka iz bajke o Crvenkapici, premijer joj je odbrusio: “Da ste moja supruga, ja bih je i popio!” Pogani jezik svojedobno je “ukrstio” s gorespomenutim Shawom. Ovaj ga je pecnuo: “Rezervirao sam vam dvije karte za premijeru moga novog komada. Dođite i povedite prijatelja… Ako ga imate!”. Churchillov odgovor bio je po običaju pakosan: “Ne mogu doći prve večeri, ali ću svakako doći druge… Ako je bude”. Bio je zlurad i prema vlastitoj ženi (“U zadnjih četrdeset godina, zajedno smo doručkovali dva ili tri puta, no iskustvo je builo toliko neugodno da smo odlučili prestati s tom praksom”) te vlastitom narodu (“Najbolji argument protiv demokracije jest petominutni razgovor s prosječnim glasačem”).
Piše: Lucija Kapural
