Dezerterstvo se javlja u svim povijesnim razdobljima, u gotovo svim vojskama. Riječ je o pojavi koja podriva temelje vojne organizacije i borbenu spremnost, pa je u pravilu strogo kažnjavano i moralno osuđivano. Unatoč tome, u sudbini Edwarda Donalda Slovika ne možemo gledati nikakvo ozbiljenje pravde. S nepune dvadeset četiri godine, ovaj prestrašeni mladić izveden je pred streljački vod, kao jedini američki vojnik koji je tijekom Drugoga svjetskog rata kažnjen smrću zbog dezerterstva, te prvi nakon Američkoga građanskog rata kome je vojni sud izrekao ovu kaznu. Smatrali vi njegov čin kukavičlukom ili izrazom želje za preživljavanjem, jedno je sigurno: od njega su napravili žrtvenog jarca.
Edward Slovik je rođen 1920. godine u Detroitu, industrijskom gradu u američkoj saveznoj državi Michigan. Njegovi roditelji, poljski imigranti Anna i Josef Slowikowski, svoje su prezime skratili radi lakšeg prihvaćanja u novoj domovini, no to im nije donijelo mnogo sreće. Obitelj je živjela na rubu siromaštva, a prva uspomena njihova sina jest bolno kruljenje u crijevima. Buntovne prirode, od sumorne svakodnevice bježao je u društvo koje je operiralo s one strane zakona. Nije se radilo ni o kakvim profesionalnim kriminalcima, već o hrpi siromašnih maloljetnika koje je na prijestupe nagnao očaj.
Edward je prvi put uhićen kao dvanaestogodišnjak, kad je s prijateljem provalio u lokalnu ljevaonicu kako bi se domogao mjedi. Do sedamnaestog rođendana, iza njega je bio niz kraćih boravaka na državnim jaslama, pretežno zbog sitnih krađa te ometanja javnog reda i mira. Boravak iza rešetaka nije mu teško padao, naprotiv – barem je znao da mu je ondje osiguran obrok.
Sve se promijenilo nakon što se, na inzistiranje roditelja, zaposlio u kompanji “Montella Plumbing and Heating” u Derbornu. Isprva naporan i dosadan posao omilio mu se kad je sjela prva skromna plaća, te se zarekao da više neće kročiti stazom kriminala. Njegovu odluku učvrstilo je poznanstvo Antoinette Wisniewski, ljepoticom koja je vodila knjige za vlasnika Jamesa Montellu. Među dvoje mladih ljudi poljskih korijena planula je ljubav te su, nakon samo nekoliko mjeseci poznanstva, stali pred matičara. Planirali su zasnovati obitelj, no nije im bilo suđeno – njihov harmoničan život u unajmljenom stančiću vjetrovi rata su otpuhali kao kulu od karata.
Premda je kriminalni dosje Slovika činio nepodobnim za služenje u američkoj vojsci, pravila su se tijekom Drugoga svjetskog rata promijenila te je mladić u siječnju 1944. godine dobio poziv na regrutaciju. Nakon temeljna vojnog treninga u Camp Woltersu u Texasu, dodijeljen je 28. pješačkoj pukovniji te poslan na ratište. Ondje, u Francuskoj koju su okupirale njemačke snage, nestašni no miroljubivi i ljubazni mladić našao se u devetom krugu pakla. Fijuci metaka i prizori poginulih suboraca iz dana u dan su razarali njegovu psihu.
Dana 24. kolovoza 1944. godine, tijekom neprijateljskoga artiljerijskog napada na Elbeuf, Slovik i suborac John Tankey zaklon su potražili iza jedne velike stijene. Ondje su, prestravljeni, proveli čitavu noć. Kad je svanulo, shvatili su da su ostali sami – ostatak njihove postrojbe se udaljio. Nakon cjelodnevnog probijanja kroz gustiš, pridružili su se kanadskoj vojnoj policiji koja je u međuvremenu zauzela grad, te su s njom ostali narednih šest tjedana. Tankey je poslao pismo svojoj pukovniji, objasnivši situaciju u kojoj su se on i Slovik nehotično našli, a ovi su počeli vršiti pripreme za njihov povratak.
Dok se Tankey drage volje vratio u svoju jedinicu, Slovikova anksioznost porasla je do neizdržive granice. Od zapovjednika Ralpha Grottea zatražio je premještaj u jedinicu koja se borila u pozadini, no njegov zahtjev je odbijen. Sljedećeg dana, 8. listopada 1944. godine, Slovik je odlučio pobjeći. Tankey, koji je bio upoznat s njegovim namjerama, savjetovao mu je da ne to ne čini, upozoravajući ga da će završiti na vojnom sudu. “Svjestan sam te činjenice, ali ovdje više ne mogu ostati”, odvratio mu je Slovik.
Umjesto da se krije, predao se zapovjedniku druge pukovnije, napomenuvši mu da se na prvu liniju fronta ni pod kakvim okolnostima više ne vraća. Izveden je pred potpukovnika Rossa Henbesta, koji mu je pružio posljednju šansu: ako se smjesta vrati u svoju postrojbu, nikakve sankcije protiv njega neće biti poduzete. Slovik, koji je bio na rubu nervnog sloma, glatko je odbio ponudu.
Dogodilo se ono što je znao da će se dogoditi – izveden je pred vojni sud. Nije ga bilo strah – boravak u zatvoru, pa makar višegodišnji, pretpostavljao je neizdrživom stresu bojišnice. Uostalom, neće mu to biti prvi put da završi s pogrešne strane rešetaka, govorio je samome sebi. O mogućnosti smrtne kazne u tom trenutku uopće nije razmišljao – ista je ranije dosuđena samo onima koji su počinili teške ratne zločine, nipošto dezerterima. Nažalost, kola su se prelomila upravo na njemu.
U tom trenutku, sve više američkih vojnika bježalo je s ratišta, a ta pojava, nakon stravičnog sukoba u šumi Hurtgen, nije zaobišla ni Slovikovu staru postrojbu, 28. pukovniju. Gospodari rata znali su da moraju napraviti nešto da zaustave taj trend, a na Slovikovu žalost, upravo on je trebao poslužiti kao primjer.
Po savjetu svoga odvjetnika, Slovik se odlučio braniti šutnjom. Suđenje je trajalo samo jedan dan. Toga tmurnog 11. studenog 1944. godine, u večernjim satima, devetorica vojnih časnika proglasili su ga krivim i osudili ga na smrt. Odluku je dan kasnije potvrdio general bojnik Norman Cota. “Da sam postupio drugačije, ne bih mogao pogledati svoje vojnike u oči”, ispričat će kasnije.
Očajan, Slovik u prosincu te godine piše vrhovnom zapovjedniku savezničkih trupa, generalu Dwightu Eisenhoweru, i moli ga za milost. Kako je u jeku Bitke u Ardenima dezertiranje postalo sustavni problem, a borbeni moral oslabio, Eisenhoweru nije padalo napamet udijeliti pomilovanje ovakvom čovjeku.
Dana 31. siječnja 1945. godine, u 10 sati i četiri minute po lokalnom vremenu, Slovik je izveden pred dvanaestoricu naoružanih vojnika u blizini francuskog sela Sainte-Marie-aux-Mines. Po vojnom običaju, znakovlje i dugmad strgnuti su s njegove uniforme, nakon čega je privezan za stup ispred jednoga visokog zida. Imao je pravo obratiti se svojim krvnicima, a tom prigodom je izrekao gorčinom natopljene riječi: “Država me ne ubija zato što sam pobjegao iz vojske – ta tisuće momaka napravili su isto. Jednostavno im je trebao netko tko će biti primjer, a izbor je pao na mene, zbog moje kriminalne prošlosti. Kao dječak sam bio sitni lopov i zato ću sada platiti životom. Država me ubija zato što sam ukrao kruh i žvakaće gume kad mi je bilo dvanaest godina!”.
Prije nego što su mu nataknuli crnu kapuljaču preko lica, dobio je priliku razgovarati s vojnim kapelanom. “Eddie, kad stigneš na nebo, pomoli se za mene”, kroz suze mu je rekao otac Carl Patrick Cummings. U posljednjim sekundama na Zemlji, Slovik je uspio pronaći smisao za humor. “U redu, oče”, odvratio je. “Molit ću se da me ne slijedite ondje u bliskoj budućnosti”.
Nakon toga, u sablasnoj tišinu, vojnici su podigli svoje puške. Jedanaestorica su dobila prave metke, a jedan ćorak – kako bi se izbjegao osjećaj krivnje zbog pucanja u svezanog čovjeka, nitko nije znao ispaljuje li pravo ili lažno streljivo. Na zapovjed “Pucaj!”, osuđenikovo tijelo izrešetali su meci. Nažalost, vojni liječnik utvrdio je da se momak još uvijek drži za nit života, te je trebalo ponovno napuniti oružje i ispaliti još jednu rundu projektila. Tada, napokon, tijelo se prestalo trzati.
Slovik je pokopan u neoznačenom grobu na američkome vojnom groblju u Fere-en-Tardenoisu, zajedno s još devedeset petoricom smaknutom zbog zločina poput silovanja ili masakriranja civila. Ucviljena udovica Antoinette Slovik podnijela je peticiju da se tijelo njenog supruga vrati u domovinu, no taj trenutak nije dočekala. Preminula je 1979. godine, zdravlja teško narušenog zbog gubitka najvažnije osobe u životu. Tek osam godina nakon njene smrti, odlukom tadašnjeg predsjednika Ronalda Reagana, Slovikovi ostaci preneseni su u Sjedinjene Američke Države. Danas počiva na groblju Woodmere u rodnom Detroitu, pored obožavane žene.
Tijekom Drugoga svjetskog rata, 21.000 američkih vojnika kažnjeno je zbog dezertiranja. Od toga, njih četrdeset devetorica osuđeni su na smrt, no četrdeset osmorica su pomilovani. Samo je Slovik bio poslan u smrt.
Piše: Lucija Kapural
